dan prvi

      Nakon "prijetnje" da će se ovogodišnje Državno održati u Slavonskom Brodu, ipak smo se 25.5. u utorak uputili na more, u Mali Lošinj. Kada smo prošle godine odlučili ići na natjecanje, nismo mislili da će ono biti tu kod nas, u Zagrebu. Iako nam u Zagrebu more nije previše falilo, ipak je na moru ljepše. Jest da je ono bilo na samo 17 stupnjeva, ali to nam nije pričinjavalo problem. Dakle, kao što rekoh, bus je krenuo put Malog Lošinja u 9 sati ujutro ispred Gradskog poglavarstva. Našlo se tamo puno već poznatih faca: od profesora Vujnovića i Andreića, hrpe mentora, do poznanika s prošlih natjecanja. Iako smo ju kanili ponijeti, na kraju nismo nosili Bertu (6" dob) zbog tehničkih i meteoroloških razloga. Na kraju je ispalo da je vrijeme bilo prekrasno, a nebo savršeno tamno...

first contact kod tuhobića: mario, hrvoje, goran i mislav (Antonija Oklopčić)

      Putovanje je prolazilo bezbolno, a usput smo stajali u Severinu, kod Tuhobića, na Krku i u Osoru. Kod Tuhobića smo ostali nerazumno dugo, zbog čega smo zakasnili na trajekt za Cres. Zakasnili smo samo 7 minuta, a slijedeći trajekt je išao tek za 2 sata. Nakon kratke šetnje po pristaništu (duža nije ni mogla biti jer smo prešli cijelo pristanište), zasjeli smo se u jedan od birceva. S nama su bili još i Antonija Oklopčić (inače iz Mioca), Dijana Vrbanec, Hrvoje Barić i Goran Kovačić iz Čakovca. Njih smo sreli još kod Tuhobića, zahvaljujući Hrvoju kojeg poznajemo od prošle godine. Osim što mu je kosa narasla, čovjek se nije promjenio ni pol posto. Čak se sjetio koju gitaru Mario ima.

      Nakon polusatne vožnje trajektom, nastavili smo prema jugu preko Cresa. Na prevlaci između Cresa i Lošinja morali smo stati u Osoru jer netko od mentora (mentorica, ako se ne varam) tamo ljetuje i zna za odličan sladoled. Iako od odličnog sladoleda nije bilo ni o, malo smo se prošetali i rastegnuli papke za posljednju etapu ovog cjelodnevnog putovanja. Do hotela Vespera u Malom Lošinju došli smo oko 6 popodne.

      Smjestili smo se u sobu 362 na drugom katu, do sobe u kojoj su bile Antonija i njena cimerica Marinela Grgić iz Zagreba. Soba je izgledala dobro, imala je dva kreveta, televizor, fotelju, stolić i ormar. Imala je i dosta veliku kupaonu i balkon s prekrasnim pogledom na cestu. Ali ono što nas je oduševilo kod ovog hotela nije smještaj već hrana. Večeru smo dobili već pola sata nakon dolaska i stvarno je bila za svaku pohvalu. Prošle godine smo u Pionircu u Zagrebu dobivali jedva jestive stvari, tako da se Mario ove godine htio osigurati. Naime, čovjek je sa sobom ponio čajnu kobasicu i kruh, da se može pristojno prehraniti u slučaju nemilih mu obroka. Na njenu sreću, prehrana je bila za svaku pohvalu, tako da je kobasica preživjela sve do povratka u Zagreb. Kako je završila, vidjet ćete kasnije.

      Nakon večere skupili smo se u našoj sobi, kartali belu i pili kavu koju je napravila Marinela. U kontrastu s Mislavom, koji je zaboravio i vlastitu keficu za zube, u najmanju je ruku bilo čudno da netko sa sobom nosi aparat za kavu. U svakom slučaju, Čakovčani su sa sobom donijeli i laptop na kojem smo pustili muziku, a kasnije i hrpu fora s Interneta koju je Hrvoje dobio od frenda. U jednoj koja izračunava koje ti zanimanje najbolje leži, Hrvoje je dobio "tester vibratora". Go, Hrvoje...

      Kasnije smo još zajedno s Antonijom otišli do plaže sa dalekozorom da iskoristimo bar malo prekrasnog tamnog neba. Glavna nam je meta bio komet NEAT (C/2001 Q4) kojeg smo našli brzo bez da smo znali gdje se točno nalazi. Iskreno, mislili smo da se bolje vidi s dalekozorom. Vjerojatno ga je isprao Mjesec koji se nalazio na skoro pola faze desetak stupnjeva od kometa. Pogledali smo i njega i sve vidljive planete, pa prešli na DSOe. Definitivno najbolje u dalekozoru izgledaju M44 i IC4665. Skenirali smo malo kroz Virgo i najsjajnije kuglaste skupove, a promatranje je obilježio Mario kada je Antoniji ponudio "svoju kobasicu". Onu čajnu, naravno.

dan drugi

      U četvrtak smo se probudili u rano jutro i dan započeli prekrasnim doručkom. Nažderali smo se pečenih kobasica i kajgana kao pravi debeli Njemci jer smo zaključili da ručka neće biti. Na kuponu su bili označeni samo ručak i večera, a nitko nije imao ni raspored na kojem je lijepo pisalo "ručak u 12.30". No dobro, nije nam škodilo. Slijedilo je službeno otvaranje natjecanja u maloj dvorani u prizemlju hotela. Prigodne govore održali su ravnatelji osnovne i srednje škole u kojoj se održava natjecanje, te Dorijan Božičević, predsjednik lokalnog astronomskog društava "Leo Brenner".

opaki crni franjo božidar sa rodbinom (Marinela Grgić)

      Ostatak jutra proveli smo u Malom Lošinju. Kroz simpatični gradić prošli smo u pola sata, a onda su nas raspustili da se svatko, kako god zna, vrati u hotel. Na povratku smo još otišli meni kupiti četkicu za zube, a svratili smo i u zgodan mali dućan po imenu "In vino veritas". U međuvremenu smo opet sreli Antoniju i Marinelu, pa smo svi zajedno krenuli na put prema hotelu. Uz cestu smo sreli Franju Božidara Mohorovičića - opakog crnog magarca čuvara.

      Kako smo se na brdovitom putu skuhali, odlučili smo da je slijedeće na redu kupanje. Na to smo se odvažili samo nas dvojica. Cure su za to vrijeme otišle kupiti mlijeko za kavu u dućan koji se zove "Dražica". Voda je bila "topla" kao i prije dva tjedna, kad smo se kupali u Crikvenici. Ulaz je bio dramatičan, ali kad jednom uđeš, možeš ostati pola sata. Nažalost, u tome nas je sprječilo Marijevo krvaranje iz nosa.

mario, marinela i antonija u predvorju škole (Mislav Baloković)

      Nakon ručka potrpali su nas ponovno sve u bus i provozali do škole "A. Haračić" gdje se održavalo natjecanje. Smjestili su nas zajedno sa četvrtim razredima u učionicu na prvom katu i natjecanje je počelo. Test je bio relativno težak, iako su varijacije u težini zadataka bile dramatične. Pisalo se dva školska sata, što je za ovakav test previše. Uslijedila je pauza od oko 20 minuta i međusobna razmjena impresija s testa.

      Obrana radnji započela je s radnjom o atmosferskoj refrakciji, a onda su se nizale prezentacije o izradi 10" dobsona, Mjesecu, geomagnetskom polju i puuuno promjenjivih zvijezda. Koncentracija riječi poput "Pickeringova metoda" bila je na rubu tolerancije. No, i sami prezentatori su se nasmijali na račun vlastitih radnji, tako da je ispalo simpatično. Zadnjih par radnji skraćeno je na minimum, jer smo ovako i onako već kasnili na večeru. Dok smo čekali da se napuni bus koji će nas odvesti u hotel, upoznali smo Izidora Pelajića, najnovijeg člana Šibenskog tima. Njegovog partnera, Marka Govića, vidjeli smo i prošle godine u Zagrebu, zajedno sa Šime Guberinom, koji im je ove godine mentor.

      Večeru je obilježio Šime koji je (iz zasada neobjašnjenog razloga) uspio lansirati punu žličicu sladoleda na zid restorana. Sva sreća da je zid nekakve crvene boje, pa se nije isticalo. Za vrijeme večere objavljeni su rezultati testova, pa smo ih otišli pogledati u povratku. Za nas dvojicu rezultati su bili prekrasni (prva dva mjesta), a i Antonija je bila druga kod drugih razreda. Nakon večere svi smo se našli na balkonu sobe Šibenčana. Čakovčani su nakon nekog vremena otišli u grad, a nas ostale je u neko doba noći sa balkona potjerao recepcionar. Nakon toga smo se spustili u našu sobu, a Mario je uskoro začorio. Nakon što smo se malo zabavljali na račun poze u kojoj se našao, party je priveden kraju i razišli smo se.

gledajte samo te nevine facice marka i šime; nemaju oni veze sa sladoledom koji se cijedi sa zida (Mislav Baloković)	bili smo mirni i tihi sve dok nije krenuo "zeko i potočić"; tada se ekipa rasturila (Antonija Oklopčić)

dan treći

kao što rekosmo - ulazak je bio traumatičan (Antonija Oklopčić)

      Ujutro smo se probudili neobjašnjivo rano, probavili doručak i krenuli "u grad" na kavu s Izidorom i Markom. Na službenom rasporedu bilo je predavanje o tranzitu Venere koje smo mi već poslušali na seminaru na Zvjezdarnici prošlu subotu. Na povratku smo ponovno sreli Božidara, a odlučili smo i iznajmiti teren za odbojku na pijesku ili teniski teren. Dogovorili smo se i za kupanje, ali je na kraju opet ispalo da smo se kupali samo nas dvojica. Ulazak ni ovaj put nije bio ništa lakši, ali smo bar ostali u vodi dobrih 15 minuta. Zatim smo se neko vrijeme izležavali na plaži, dok nisu došli Marko i Izidor sa odbojkaškom loptom. Svi smo se pokupili na obližnji teren za odbojku na pijesku i zaigrali. Prvo nas je bilo šestero, ali kasnije su nam se pridružili i Goran i Hrvoje, a Dijana je sudila. Bilo je tu svakakvih poteza za Nobelovu nagradu, a najbolji su bili izlijetanja lopte s terena i trčanje nizbrdo za istom. Nikome nije stalo do toga da pokaže cjelokupno znanje baratnja loptom, glavno da je bilo zabavno. Napeti meč je završio 2:1 za pobjednike.

jedan od odlučujućih trenutaka ove svjetski važne utakmice: početak prvog seta (Dijana Vrbanec)

      U sobu smo se vratili 15 minuta prije početka ceremonije dodjele nagrada. Jedva smo se stigli otuširati, a već smo bili spremni za nove pohode. Dvorana u prizemlju hotela bila je već popunjena kad smo došli. Nakon što je održao kratki govor, dr. Roša je počeo dodjelu nagrada. Krenuo je od maturanata. Iznenađenja uglavnom nije bilo, prvi je bio Nikola Jokić iz Pete, drugi njegov kolega Dragutin Radanović, a treća Anja Lautar iz Čabra. U trećem razredu prvo mjesto osvojio je neki mali čupavi (čitaj: Mario), drugo nešto manje čupavi pop metalac (čitaj: Mislav), a treće Ana Bonaca iz Višnjana. Kod drugih razreda pobijedila je Maja Hren iz Pete, druga je bila Antonija, a treća Doroteja Andreić. U prvom razredu prva dva mjesta odnijela je opet - Peta. Interesantno da je njih sve skupa bilo samo četvero. Osnovnoškolaca je ove godine bilo vjerojatno još i više nego prije. Kao i uvijek, najsimpatičniji su bili oni najmlađi. Prvaci su, osim knjiga, dobivali i dalekozore, a peti razred osnovne dobio je teleskope. Upadalo je u oči da se ponovno dijelio prvi dio Rošine Opće astronomije. Mogli su ove godine bar podijeliti drugi dio.

kružok na oproštajki (Mislav Baloković)

      Nakon još jedne odlične večere bili smo pozvani na oproštajni party u dvorani hotela. Uljudno smo malo zakasnili, ali nije bilo previše ljudi. Organizatori su se stvarno potrudili: postavili su muziku, stolove sa grickalicama i cugom te stolice uz rubove. Na sredini je bio veliki prazni prostor, pretpostavljam da se tamo trebalo plesati. Ljudi nisu baš bili ludi za plesom, osim nekolicine mentora koja se očito dobro zabavljala. Cijela ekipa (Čakovčani i Šibenčani i mi Purgeri) zasjela se u jedan poveći krug, a pridružila nam se i mentorica Vanesa Ujčić iz Rijeke. Party je bio stvarno dobar, ali u neko vrijeme smo se ipak odlučili prebaciti na plažu ispod hotela. Tamo su nam se pridružile još i Maja Hren i Dubravka Režonja iz Zagreba. Sve skupa, lijepo društvance. U stilu prave oproštajke, zaružili smo duboko u noć, a dogovorili smo i neko zajedničko promatranje meteora u bliskoj budućnosti. Spavati smo otišli negdje iza 6, nakon što smo se pozdravili sa Šibenčanima kojima je u ranu zoru kretao hidrogliser za Šibenik.

dan četvrti

kak` slatko - reče jedna sudionica putovanja (Marinela Grgić)

      Buđenje je bilo šokantno. Autobus je već imao upaljen motor kada smo se mi probudili. Zbog izostanka sata koji je u funkciji, mislili smo da je to naš bus i spremili cijelu sobu (ne želite znati kako je izgledala) za 4.62 minute. Bus je već krenuo, ali da - to nije bio naš bus. Mi smo imali vremena za još jedan komotan doručak i hladan tuš. Krenuli smo iz Lošinja u pola deset, spremni na još jedno poludnevno truckanje. Sva sreća da smo bili mrtvi umorni, pa nije bio neki problem zaspati.

      Prvo duže stajanje, a i prvi pokušaj ručka, zaskočio nas je u pristaništu za trajekt. Za ručak smo dobili lunch - pakete, koji kao i uvijek - nisu valjali. U njih su stavili, osim tvrdog peciva i mesa, nekakve krastavce koji su sve skupa smočili i usmrdili. I tada je Mario odlučio poslužiti se svojim tajnim oružjem - čajnom kobasicom. Posudio je od čovjeka u bircu nož, izvadio kobasu i napravio si sendvič nasred pristaništa. Barem se najeo kao čovjek.

      Ostatak putovanja protekao je mirno, u spavanju, čitanju Marinelinog Okeja i slušanju walkmana. Intelektualnim raspravama ovaj put nije bilo mjesta. U Zagreb smo došli u vrijeme najveće gužve u gradu. Uglavnom su po ljude dolazili starci, ili su se uputili u smjeru autobusne, tramvajske ili željezničke stanice. Još jedno Državno primaklo se svom kraju.

Mislav Baloković i Mario Pallua