Na svoj prvi Messierov maraton krenuo sam u društvu poznatog zagrebačkog ADIja. Pošto tada još nisam službeno bio član (iz banalnog razloga što ne mogu doći na sastanak, pa bi se Mario i Damir trebali sjetiti da mi donesu prijavnicu), Mario se bacio na malu misiju lobiranja ne bi li me ubacio u koji od 4 ADI - auta na putu za Višnjan. Na kraju smo sva trojica završili u autu s Lovrom i Petrom. Petero ljudi (šest ako se računa Hermann :)) znači hrpetinu prtljage, tako da smo auto natrpali do vrha i oko pola 8 u petak krenuli na daleki put.

mm2005 homage (Boris Štromar)

      Svi ostali ADIjevci krenuli su prije nas i situirali su se kod nove zvjezdarnice na Tićanu. Kad smo stigli, u izradi je bila fotka na kojoj su braća Cikota lampom napisala MM2005 dok ih je Bobo snimao s otvorenom blendom na svojem digitalnom Canon EOSu. Osim njih, tamo su bili još i Luka, Mirko i Vlado. Noć smo proveli u druženju s Destroyerom (13" dobom) kojem je ovo bilo posljednje promatranje s ADIjem jer jer se nakon maratona ostavlja vlasniku u Višnjanu. Za uspomenu nam je dao prekrasne poglede na M51, M100, M5, M3 i još neke NGC galaksije. Kao i svi ostali, bio sam impresioniran količinom detalja koja je bila vidljiva. Hrpa spiralnih krakova i most prema manjoj galaksiji u M51 bili su kao na slikama, M100 dao nam je par svojih krakova, a kuglasti skupovi bili su razlučeni od centra do rubova. Mene osobno impresionirao M5 koji je izgledao kao rasprsnuta bomba svjetlijih i tamnijih zvijezda. Za količinu detalja pobrinuli su se Bobini Pentaxi (14 i 10 mm), a za manja povećanja Mirkov 22 mm Panoptic. Nebo je cijelo vrijeme bilo potpuno vedro, ali bilo je i prilično hladno, pa smo se oko 2 pokupili prema dormitoriju. Smjestili smo se u ADI - sobu sa točno 11 mjesta, ostavili kolege da se spremaju za krpe i otišli na večernju pivu na stepenicama dormitorija. Usput smo upoznali Tončija, koordinatora Neba na poklon i čovjeka koji napamet zna više Messirera nego što ih mi možemo naći.

mario i vjeko uhvaćeni na djelu ispred lokalnog dućana (Boris Štromar)

      Brutalno buđenje prouzročeno Lukinim puhanjem nosa nastupilo je oko 11. Uslijedio je pravi šljakerski doručak ispred lokalnog dućana, a onda kava u bircu na glavnom trgu. Deseteročlano vijeće (bez Mirka koji je ostao u dormitoriju) odlučilo je da se ide na izlet u Vodnjan. Prije nego što smo krenuli, bacili smo nekoliko pogleda na Sunce kroz Mirkov 90 mm ETX sa Baaderom. Nažalost, neaktivno Sunce bilo je neinteresantno sa svoje dvije sitne pjege. Nakon što smo se s pola puta morali vraćati po Mirka i Luku jer su kod Lovre bili ključevi od dormitorija, završili smo u Vodnjanu, malom gradiću s jednom velikom crkvom i mnogo obilježja antifašizma. Parole crvenim slovima i spomenike partizanima nalazili smo na svakom uglu. Nakon kratke šetnje odlučeno je da Petra, Lovro, Mario, Damir i ja idemo u Rovinj, a ostali u Tinjan na ručak. Prošetali smo se starim gradom i zasjeli u zgodnu malu pizzeriju u jednoj od uskih uličica.

      U dormitorij smo se opet vratili zadnji, ali imali smo dovoljno vremena da se pošteno obučemo i pokupimo stvari za maraton. Pošto sam se prošlu noć smrznuo, obukao sam na sebe dvoje čarape, dvoje hlače, tri majice i dvije jakne i moram priznati da mi nije bilo vruće. Prsti su mi se sledili iako smo imao i rukavice. Ubundani smo krenuli prema desetak minuta udaljenom boćalištu na Rušnjaku, gdje su oni nadobudniji već zauzeli najbolja mjesta. Naš dolazak obilježio je Damir: iz nepoznatog razloga odlučio je sam nositi Hermannov rocker box i to zajedno sa bazom, tako da mu je teško 12.5" zrcalo samo skliznulo iz ruke na sitni Rušnjački šljunak. Let dijelova velikog teleskopa ostavio je mnoge bez riječi, pa tako i Marija koji nije mogao vjerovati da se ovakva glupost dogodila pred elitom amaterskih astronoma iz cijele Hrvatske. Srećom, zrcalu nije dogodilo ništa osim žestoke dekolimacije. Kad smo sastavili teleskop, počeo je plijeniti poglede svih prisutnih očiju i objektiva fotića.

prije natjecanja na boćalištu se skupilo puno teleskopa i još više ljudi, a vrijedilo je pravilo "kolko inča, tolko pažnje" (Mislav Baloković)

      Natjecanje je službeno počelo u 8, nakon kratkog govora Korada Korlevića, glavnog suca Stipe Vladove i njegovog pomoćnika Ante Perkovića (Tončija). Prvi objekt koji je pao bile su Plejade (M45), hvatanje M77 i M74 nije imalo nikakvog smisla jer je nebo još bilo narančasto kada je natjecanje počelo. Prvih pola sata nije se tražilo ništa osim zimskih otvorenih skupova, a onda su krenuli Orionova maglica (M42), Andromeda (M31) zajedno sa svojim satelitima itd. Od večernjih objekata propustio sam M74, M77 i M33, a M110 se jednostavno nije vidio u Berti (6" dobu s kojim sam se natjecao). U prva 4 sata natjecanja (do pauze) našao sam 53 objekta i nisam zalazio u Virgo. Bobo, koji se odmah do mene natjecao sa svojim malim Pentaxom našao je par komada manje, a prvi su imali skoro 70 objekata na svojim popisima. Među njima je bio i Mario sa 66. Pauza je trajala sat vremena kojih smo proveli u obližnjem spomen - domu na grahu, čaju i sendvičima.

berta i ja (Boris Štromar)

      U jedan se natjecanje nastavilo, a ja sam se svih silama bacio na galaksije u Virgu. Dosta sam se dugo bavio njima, ali sve sam ih uspio naći. Fasciniralo me da Tonči, kojeg se zvalo kad treba procijeniti dal je to što si našao ono što tvrdiš da je, za svaki objekt znao što bi trebao vidjeti kada teleskop pomakneš pola stupnja u jednu stranu. Nakon toga poskidao sam objekte Velikog medvjeda, osim M102 za kojeg nisam bio siguran koji je točno. Sada su već počeli izlaziti objekti ljetnog neba, ali je između njih i Berte stajalo drveće koje je smetalo. Do jutra sam morao primjenjivati taktiku "preseli teleskop za svaki objekt posebno", ali uspio sam pohvatati sve vidljive, osim onih u donjem dijelu Saggitariusa i Capricornu. Usprkos razdanjenju potražio sam M2, ali ga nisam našao. M2 i M102 ostali su jedini objekti koje je Mario vidio, a ja ne. No, ja sam ipak službeno imao 95 objekata na popisu jer njemu tri objekta nisu uspisali. Tako sam ja završio peti, a on šesti s jednim objektom manje. U zoru se vodila žestoka borba za prvo mjesto za koje je konkurirao Vjekoslav Babić (iz ADIja) sa svojim 9.25 inčnim Celestronom. Zaostajao je samo jedan objekt za vodećom Matejom Puljić i njenim asistentom Natkom Bajićem jer nije uspio uhvatiti M33, a oni jesu. Na nebu ubijenom Mjesecom i Suncem oboje su navodno našli M73, objekt devete magnitude. Pošto se više ni zvijezde nisu vidjele, natjecanje je završilo i Vjeko je po treći put ostao na drugom mjestu.

      Iscrpljujuće natjecanje bacilo nas je u vreće za spavanje odmah po povratku u dormitorij, ali spavali smo samo do podne, što znači oko 4 sata. Neki su se opet nahranili šljakerskim sendvičima iz dućana, a ostali su pričekali službeni ručak u Burgonji. Prije ručka stigli smo na još jednu kavu u birc na špici, a onda je održano proglašenje pobjednika i dodjela priznanja. Dodijeljene su i nagrade za natječaj slikanja s web kamerom na kojem su braća Cikota dobili UV - filter, a Lovro kutiju za leće. Za ručak smo (kao i uvijek, tvrde starosjedioci) dobili fuže i njoke u umaku od govedine. Meni su bili ok, ali oni koji ih jedu po jedanaesti put gunđali su da bi mogli i bez njih.

oproštajna fotka s destroyerom (Korado Korlević, Boris Štromar)

      Prije kretanja prema Zagrebu, izbacili smo Destroyera iz Mirkovog auta i po zadnji put se poslikali s njim. Nakon toga je ADI podmladak odnio mrcinu od teleskopa u našu sobu u dormitoriju i tako smo se oprostili od njega. Većina je nakon toga prvo svratila do Tićana na grupno slikanje, ali mi smo samo produžili u pravcu Zagreba. Pred Zagrebom smo skoro ostali bez benzina jer je auto više trošio nakrcan. Ukupno smo potrošili 800 kn benzina (160 po osobi), ali buduće da nam je sve podmirila zvjezdarnica Višnjan, zapravo smo platili 16 - mjesečnu članarinu za Društvo. Time sam i ja postao član, iako prijavnicu još uvijek nisam dobio.

Mislav Baloković, 10.3.2005.