I ovogodišnje Zagrebačko županijsko natjecanje iz astronomije održano je na staroj lokaciji, u osnovnjaku Ivana Meštrovića na Jarunu. No, cilj ovog članka nije opisati vam što smo radili 20.4.2004. od pola 9 do 2, nego iznijeti pučanstvu pojedinosti koje se neznaju, a trebale bi.

     Neznam koliko među ljudima koji ovo čitaju ima onih koji su bili na natjecanjima iz astronomije, no imam potrebu izvjestiti vas o prekrasnim gafovima koji se tamo događaju. Zna li netko koja je svrha praktičnog rada za natjecanje? Ja mislim da bi trebao biti cilj da amateri nešto izmjere njima dostupnom opremom. No, referat sa slikicama u boji skinutim s interneta i malo naučene teorije očito bolje prolaze od mjerenja. Dva moja frenda (Maslać i Damir), koji su izmjerili masu Jupitera dobili su desetak bodova manje od tipa koji je par dana prije natjecanja isprintao šarene slikice pulsara i polijepio ih na poster. Gospođa iz komisije koja je sve to ocijenjivala obrazložila je kasnije ocjene sa "meni je ovaj ljepši".

    Ali nije to sve. Istina, Maslać se na kratko zbunio kada ga je nešto pitala, pa mu to vjerojatno uzela za zlo. Ja ipak mislim da to nije pošteno jer su i on i njegov partner na natjecanju prvi put i razumno je da imaju barem nekakvu tremu. No, nije im skinula bodove za obranu radnje, nego za samu radnju (tekst). Što u radnji nije valjalo, nije nam odgovorila. Zar se vama ne čini glupo da komisija daje ocjene za radnju nakon što čuje referente? Sama radnja je dio koji ne ovisi o njihovoj vještini predavanja. Moje je mišljenje da nije neki organizacijski problem dati komisiji da radnje pogleda ranije, zapiše ocjene i kasnije ocijeni predavanje. Nije mi ni previše jasno kako se ocjena iz radnje od dvadesetak stranica može dati ako se radnja prelista u pola minute.

     Možda ne bi ništa ni rekao da je isti tip sa referatom znao sve o pulsarima, ali na pitanja je gospođi je odgovarao i sa "neznam". Još jedan od bisera bio je što smo mu morali šaptati kako se zovu koordinate u ekvatorskom sustavu. Pa gdje je tu pravda? Dotični je za radnju dobio 47 bodova, dok smo ja i Mario sa svojih dvjestotinjak mjerenja dobili 50. Razlika u 3 boda znači razliku između godinu dana mjerenja i dva dana pisanja referata.

     Ovo me dovodi do još jednog problema: velike relativnosti u ocijenjivanju. Ocjena radnje ovisi samo o jednoj stručnoj osobi, dok drugi član komisije (koji je samo profesor u osnovnoj školi) nema baš utjecaja na ocjene. Razlike u bodovima dosta su nerealne čak i unutar jedne skupine, a među županijama mora da strahovito variraju. Ovise o raspoloženju i stručnosti osobe koja ocjenjuje, tako da je za dobre ocjene bolje imati više sreće sa sastavom komisije, nego napraviti dobru radnju. Opet, i pojam dobre radnje vrlo je relativan. Netko voli da se puno mjeri, dok netko drugi može dati 50 bodova radnji koja u zaključku kaže da se Orion u mjesec dana pomaknuo za oko 30 stupnjeva na nebu. Otkriće stoljeća, nije li?

     Čak ni papiri sa rezultatima natjecanja nisu bezopasni. Može vam se dogoditi da vam slučajno napišu 86 umjesto 96. Iako meni to prošle godine nije ništa značilo, nekome je o tome mogao ovisiti odlazak na Državno. I što mislite, može li se na takvo nešto žaliti? Ne, naravno. Komisija prestaje s radom 15 minuta nakon objave rezultata. A ako se u tom, iznimno dugom, periodu nalazite negdje izvan same zgrade škole, profućkali ste svoju priliku. Možda se pitate zašto nismo bili u školi kada se rezultati objavljeni, iako postoji raspored na kojem piše kada će biti objava? Iz jednostavnog razloga: rezultati nisu objavljeni u napisano vrijeme. Ne bi me se ovo dojmilo toliko da se nije ponovilo dvije godine za redom. Ove godine, profesorica koja je ispravljala testove slučajno je previdjela da je Mario u zadatku nešto napisao na drugi način (iako je potpuno točno) i zbog toga mu uzela bod. Žalbe su, naravno, već prošle.

     Kad sam se već žustro bacio na kritiziranje natjecanja, spomenut ću vam još neke zgode od prošle godine. Zna li itko kako se stručno zove "metoda plutanja"? Radi se o metodi mjerenja kutne veličine objekta mjerenjem vremena potrebnog da objekt svojom veličinom propluta kroz vidno polje leće. Odgovor smo tražili i na Zvjezdarnici, ali ga nismo našli. Koliko je samo ime nebitno pokazuje i činjenica da i član prošlogodišnje komisije za drugi razred srednje nedavno izjavio da takvo nešto ni nema ime, iako je meni i Mariu na prošlom Državnom skinuo nekolicinu bodova na obrani radnje jer smo metodi dali svoje ime. Pravo ime nisam još uvijek nigdje vidio u stručnoj literaturi (kao ni samu metodu), ali izgleda da ga se u tom trenutku to toliko dojmilo da smo dobili najmanje bodova u cijeloj grupi. I što da čovjek iz ovog zaključi? Jesu li dobrodošle kreativnost i inovativnost? Meni još uvijek nije jasno. Spomenut ću još i da smo dobili manje bodova od cura koje su priznale da radnju nisu napravile nego su sve izmislile.

       Nemojte misliti da sve ovo pišem jer sam nezadovoljan svojim plasmanom na natjecanjima. Naprotiv, mislim da je on odličan, no smeta me što se ovakve stvari moraju događati i u astronomiji. Ako se već želi potaknuti popularizacija astronomije, ne treba davati ljudima poruku: "Zašto da išta sam izmjerim kada mogu par dana prije natjecanja napisati referat?". Nagrade se trebaju dijeliti za trud, a ne za lijepe oči (čitaj: radnju). Sad vjerujem Davoru, koji ove godine nije ni otišao na natjecanje (a napravio je radnju o Marsu od osamdesetak stranica) u uvjerenju da se tamo njegov rad neće cijeniti. Samo da napomenem da je čovjek radio radnju cijelu godinu i to sa 60 mm refraktorom.

     Za kraj, želio bi se ispričati onima koji su se prepoznali u ovom tekstu, a na bilo koji način se osjećaju uvrijeđenima. Namjerno nisam navodio imena jer tim osobama uglavnom ništa osobno ne zamjeram. Kriv je sistem, a ne ljudi.

Mislav Baloković, uz potporu uredništva phobosa (phobos@net.hr)