Jedno od najvažnijih znanstvenih otkrica 20 st. bilo je otkrice galaksija. Covjecanstvo je oduvijek željelo prikazati sebe kao nešto posebno. U pocetku je to bilo kroz prikazivanje Zemlje kao središta Suncevog sustava. Nakon uvodenja heliocentricnog sustava (Sunca kao središta) željelo se vjerovati da je naš cjelokupan sustav privilegiran tj. da je on središte Svemira. Otkricem galaksija sve su naše iluzije važnosti uništene, a naša je Zemlja postala samo jedan neugledan planet koji kruži oko po nicemu posebne zvijezde koja je opet dio jedne od neizbrojivih galaksija.

      Dakle, pocetkom 20.st vjerovalo se da se svi nebeski objekti nalaze unutar jedne, po današnjim standardima vrlo male, nakupine (tj. galaksije) i da ona cini Svemir. Danas poznate galaksije smatrane su maglicama koje se nalaze blizu Zemlje. Promatrajuci cefeide (vrste promjenjivih zvijezda) u Andromedinoj galaksiji Edwin Hubble je 1924. god. ustanovio da se ona nalazi na enormnoj udaljenosti od 2,5 mil. svjetlosnih godina. Ovo je otkrice zauvijek promijenilo našu percepciju Svemira koji se odjednom dramaticno povecao.

      Galaksija je zapravo velika nakupina zvijezda (tipicno imaju nekoliko stotina milijardi zvijezda) koje sve gibaju oko centra gravitacije. Osim zvijezda svaka se galaksija sastoji i od maglica, zvjezdanih skupova i meduzvjezdanog plina. Danas znamo da je naša galaksija, Mlijecni Put, samo jedna od stotina milijardi drugih galaksija. Hubble je uocio da sve galaksije nisu jednake po svojem obliku ili velicini. Zato ih je podijelio na 4 opcenite kategorije koje danas nazivamo Hubbleovom klasifikacijom. To su spiralne, spiralne s preckom, elipticne i nepravilne galaksije. One se razlikuju ne samo po obliku vec i po procesima koji se unutar njih odvijaju. U središtu svake galaksije nalazi se nukleus - masivna, kuglasta nakupina zvijezda. Oko njega kruže zvijezde diska koji ovisno o tipu može biti vrlo razlicit. Oko same galaksije nalazi se rijetki, sferni halo u kojemu kruže kuglasti skupovi.

spiralna galaksija m100

      Spiralne galaksije su najcešci tip. I naš je Mlijecni put spiralna galaksija. Ove galaksije karakteriziraju zavojite, spiralne strukture (tzv. krakovi) koje obavijaju nukleus. U krakovima spiralnih galaksija nalaze se mlade, vruce, plave zvijezde. One termonuklearnim reakcijama stvaraju teže elemente koji se nakon njihove smrti izbacuju u meduzvjezdani prostor. Iz materijala starih zvijezda radaju se mlade koje u sebi sadrže teže elemente. Za razliku od njih, nukleus galaksija cine vecinom stare zvijezde sa malo teških elemenata i u ovom se podrucju rada malo mladih zvijezda. Za razliku od obicnih spiralnih galaksije one s preckom imaju spiralne krakove koji ne izlaze direktno iz nukleusa nego iz precke koja presijeca nukleus. Od svih spiralnih galaksija onih sa preckom ima oko 2/3. Vjeruje se da se precke stvaraju prirodnom evolucijom galaksije. Kompjuterske simulacije pokazuju da precke nastaju kada orbitirajuce zvijezde medusobno djeluju gravitacijskom silom jedne na druge. Zašto onda nemaju sve spiralne galaksije precku? Jedna od teorija kaže kako se precka stvara u prisutnosti velike kolicine tamne materije.

eliptična galaksija m87

      Elipticne galaksije nemaju spiralne ruke a izgledaju kao jednolicne, elipticne nakupine. One imaju izrazito malo meduzvjezdanog plina zbog cega nema mogucnosti za stvaranje mladih zvijezda. Zato elipticne galaksije nastanjuju stare zvijezde s vrlo malo teških elemenata. Zvijezde vecinom ne kruže oko centra vec se gibaju u svim smjerovima. Dramaticno variraju u velicini - i najvece i najmanje galaksije pripadaju ovoj skupini. Divovske su rijetke (NGC 4874 je 20 puta veca od prosjecne galaksije!), ali zato postoje i mnoge patuljaste koje sadrže toliko malo zvijezda da su transparentne tj. oko milijun njihovih zvijezda nije dovoljno da stvore neproziran disk. Nepravilne galaksije nije moguce svrstati u navedene kategorije jer nemaju odredeni geometrijski oblik. Bogate su meduzvjezdanim plinom i mjesto su radanja brojnih mladih zvijezda. Veliki i Mali Magellanovi oblaci su nepravilne galaksije koje kruže oko Mlijecnog puta.

      Važan zadatak astronoma je odredivanje udaljenosti galaksija pri cemu se služe tzv. “standardnim svijecama”. Standardna svijeca je objekt za koji znamo kolika mu je absolutna magnituda tj. koliko snažno svijetli. Mjerenjem prividne magnitude odnosno mjerenjem koliko je snažno zracenje koje do nas dopire moguce je odrediti udaljenost. Ovisno o udaljenosti koriste se cefeide, zvijezde superdivovi, kuglasti i otvoreni skupovi i supernove. Pri mjerenju brzine gibanja koriste se crveni pomak (redshift) i Hubbleov zakon. Više o nacinima mjerenja možete procitati u clanku "mjerenje udaljenosti galaksija".

      O nacinu radanja galaksija ne zna se mnogo. Postoje tri glavne teorije. Po prvoj se radaju iz jednog, jedinstvenog oblaka prašine i plina koji se urušava sam u sebe zbog vlastite gravitacije stvarajuci zvijezde. Druga pretpostavlja nekoliko velikih oblaka, a treca vrlo mnogo malih. Galaksije se u Svemiru grupiraju u skupove galaksija i superskupove - do sada najvece poznate strukture.

Mario Pallua, < 1.2.2004.