Bilo da vjerujete da su Amerikanci uspjeli namjestiti cijeli pothvat slanja ljudi na Mjesec ili vjerujete da se isto stvarno dogodilo, ovaj tekst će vam možda pokazati pravu stranu. Uz pomoć dokaza vječnih boraca protiv zavjere, nadam se da ću onima koji su skeptični pokazati da se njihove sumnje baziraju na krivo shvaćenim činjenicama, neznanju ili čistoj averziji prema Amerikancima. Ja ih osobno ne volim, ali po ovom pitanju stajem na njihovu stranu.

      Iako postoje brojne osobne teorije zavjere, neka pitanja se često postavljaju i treba ih objasniti. Ipak ne možete očekivati da svi znaju kakvi uvjeti vladaju na Mjesecu i što se sve uopće dogodilo. Ne tako davno jedan mi je frend rekao da on ne vjeruje da su ljudi bili na Mjesecu jer nisu od tamo ništa donijeli. Nije čovjek znao za hrpe kamenja donesene s jedinog nam mjeseca. Još jednu bolju teoriju čuo sam od svoje profesorice u (srednjoj!) školi. Ona je tvrdila da je nemoguće doletjeti do Mjeseca jer bi brod na pola puta rastrgala gravitacija. Takvi primjeri stvarno zahtjevaju ovakav članak.

      Oni uporni koji misle da im "osamnaestogodišnji klinac koji nema pojma" (čitaj: autor) soli pamet bezveze, neka provjere što o ovoj temi kažu stranice koje vode pravi znanstvenici i inženjeri. Ima ih stvarno puno, a ovo su neke od njih: www.badastronomy.com, www.redzero.demon.co.uk, www.lunaranomalies.com.

zašto lander nije pri slijetanju napravio krater?

      Kod ovog pitanja obično se ne misli na to da se lander luđački zaletio u Mjesečevu površinu ostavivši krater, nego ljudima nije jasno kako je moguće da se Mjesečev prašinasti pokrov nije razletio uokolo zbog strujanja iz raketnog motora. To je posljedica dva efekta. Kao prvo, iako su raktni motori snažni i postižu ogromne potiske, imaju i kontrolu brzine. Naravno da se lander neće spuštati na Mjesec s maksimalnom snagom potiska. Odletio bi ravno natrag u orbitu. Potisak koji je motor stvarao pri slijetanju uopće nije zadivljujućih vrijednosti. Druga stvar, zbog koje prašina na Mjesecu ne leti daleko i visoko, je nepostojanje atmosfere. Puhanje u prašinu na Zemlji podiše čestice u zrak i dalje ih raznosi strujanjem pokrenutog zraka. Na Mjesecu, naprotiv, nema strujanja zraka, tako da prašina brzo opet pada na tlo.

zašto kod polijetanja nema plamena?

      Ako ste ikad vidjeli dramatično polijetanje space shuttlea ili rakete sa Zemlje, znate da se pri tome potroši sva sila goriva koja velikim brzinama šiba iz raketnih motora. Kao nusprodukt se javi mnogo dima, prašine, zvučnih i svjetlosnih efekata. Dijelom je to zbog postojanja atmosfere, ali glavni uzrok je gorivo koje se koristi. Jaki raketni motori, a pogotovo oni na kruta goriva (vidi članak raketni motori) proizvode produkte koji od lansiranja stvaraju spektakl.

      No, to nije slučaj s lunarnim modulom, koji koristi drugo gorivo kao i, uostalom, moderni raketni motori korišteni u svemiru. Hidrazin (gorivo) i didušikov tetraoksid (oksidans) korišteni u Apollo misijama daju bezbojni produkt kojeg je zbog toga nemoguće vidjeti na snimkama polijetanja.

zašto na slikama s Mjeseca nema zvijezda?

primjer misteriozne slike bez zvijezda - razlog tome nije nikakvo snimanje u studiju nego podešavanje kamere na svjetlosne uvjete na mjsecu (Apollo, NASA)

      Skepticima obično nije jasno zašto se na crnom Mjesečevom nebu ne vidi niti jedna zvijezda. Na Zemlji je po danu nebo plavo zato što imamo atmosferu, no zvijezde se lijepo vide po noći kada je nebo crno. Zdrava logika govori nam da bi se onda na Mjesecu zvijezde trebale vidjeti i po danu. Zašto ih onda na slikama nema?

      Da stojite na Mjesecu gledajući nebo (po danu ili noći) vidjeli bi više zvijezda nego sa Zemlje. Jedini problem bila bi Mjesečeva površina koja je tako svijetla da ju ne možete gledati bez zaštite. U tome leži odgovor: zbog toga što je površina vrlo svijetla, fotoaparati su namješteni na kratke ekspozicije i malene otvore. Oni koji imaju barem nekog iskustva s aparatima, sada znaju o čemu se radi. Ostali mogu zamisliti slijedeću analogiju: kada se krećete u mraku zjenice vam se proširuju tako da oči uhvate što više svijetla; ako je pak potpuno sunčan dan, zjenice se smanjuju da velike količine svjetlosti ne bi naškodile očima.

      Da bi se snimilo zvjezdano nebo (dakle tamni objekti) potrebno je skupiti što više svijetla. Ako fotoaparat namješten na snimanje svijetlih objekata uperite u noćno nebo i okinete kratku ekspoziciju, nećete na filmu dobiti ama baš ništa. Zvijezde daju premalo svijetla da bi se ono vidjelo na filmu. Astronautu na Mjesecu nije bio ni cilj snimiti zvijezde, nego letjelicu, krajolik ili kolegu koji mu maše.

zašto sjene na slikama nisu tamne i paralelne?

osim što imaju lošu percepciju trodimenzionalnog prostora, skeptici obično "zaboravljaju" da bi u slučaju dvostrukog izvora oba astronauta imala po dvije sjene (Apollo, NASA)

      Ovim pitanjima skeptici žele implicirati da je sve snimljeno u studiju jer postoji više od jednog izvora svjetlosti. No, rješenje paralelnosti sjena leži u krivoj percepciji trodimenzionalnog prostora pojedinaca. Sjene zapravo jesu paralelne, ali teren nije ravan, pa sjene negdje izgledaju deformirano. Neravnost terena malo je teže uočiti zbog jednoličnosti.

      "Problem" osvijetljenosti sa suprotne strane (zbog čega sjene nisu savršeno crne) objašnjava se svojstvom Mjesečeve prašine da reflektira svijetlo u smjeru iz kojeg je došlo. Možda vam se čini nevjerojatno, ali taj efekt nije ništa neviđeno. On se znanstveno zove heiligenschein. Zbog njega možete uperiti lampu prema dolje, a da kolega koji se nalazi malo dalje ne vidi svijetli krug na podu. Na Zemlji isti efekt možete vidjeti na vrlo sitnom pijesku ili vlažnoj travi na hladni dan. Nemojte biti razočarani ako ga odmah ne uočite, niste na Mjesecu.

zašto neke slike imaju istu pozadinu?

      Odgovor opet leži u uvjetima koji vladaju na Mjesecu. Na Zemlji udaljene planine ne vidimo jasno kao što vidimo prst ispred nosa jer nam smeta atmosfera. No, pošto na Mjesecu nema atmosfere, planine udaljene desetak kilometara vide se kao da su iza prvog slijedećeg brda. Astronauti se između slika pomaknu za neku malu udaljenost, koja je premalena u odnosu na udaljenost planina da bi se zamjetila razlika u pozadini.

kada se snimke vožnje lunarnim vozilom ubrzaju, izgleda kao da su snimljene na Zemlji...

      Iako oni koji brane Amerikance kažu da to uopće nije istina, postoje i realni razloza zbog kojih scena nije mogla biti snimljena u studiju. Kao prvo, Mjesec nije Zemlja i ne vladaju isti uvjeti gravitacije. Nema zraka koji bi prašinu raznosio uokolo. Ako obratite pažnju na prašinu, primjetit ćete da ona leti točno onako kako fizički treba, bez utjecaja zračnih strujanja. Da bi se to snimilo, NASA je trebala napraviti golemi studio iz kojeg bi se trebao isisati sav zrak. Takva tehnologija ne postoji niti danas.

kako to da su sve slike dobre?

      Ova tvrdnja je zapravo potpuno beznačajna. NASA nikad nije rekla da nema loših slika, a svakom čovjeku zdravog razuma je jasno da će u javnost biti puštene samo najbolje slike. Astronauti su napravili tisuće slika, ali one na kojima astronautima fale glave sigurno se neće naći u nekom časopisu. Osim toga, pošto se radilo o povijesno važnim misijama, astronauti su vježbali fotografiranje u različitim uvjetima isto koliko i polijetanje. Zar mislite da bi ih NASA poslala na Mjesec i na kraju povijesne misije zaključila da niti jedna slika nije dobro ispala?

Mislav Baloković, 15.11.2004.