Prvi Jupiterov
posjetioc bio je svemirski brod Pioneer 10, on mu se 4. 12.
1973. pribliio na 130 000 km. U isto vrijeme sljedece
godine, Pioneer 11 pribliio mu se na 43 000 km. Voyager
1 i Voyager 2 ispitivali su Jupiter u toku nekoliko mjeseci.
Plin helij je na Jupiteru dokazan spektroskopski iz Pioneera
10. Na temelju opaanja u optickom i radiovalnom podrucju,
i sa letjelica i sa Zemlje, te izravnim mjerenjima sa letjelica
moe se sa sigurnošcu govoriti o gradi tijela Jupiterove
ili Jovijanske skupine planeta.
|
jupiter - plinoviti
div (Voyager 2) |
|
Kada bi se zbrojile mase svih devet planeta,
Jupiter bi cinio cak 71% te mase, drugim rijecima 318 zemljinih
masa. Ono što mi vidimo sa Zemlje njegov
je oblacni pokrov, koji nije deblji od 100 km. Dimenzije te vidljive površine
razlikuju se kao ekvatorski polumjer, 71 492 km, i polarni polumjer, 68 854
km. Iz te razlike u polumjerima vidljiva je spljoštenost Jupitera koja
se jasno vidi i manjim teleskopom. Prosjecna gustoca Jupitera veoma je mala,
baš kao i kod svih njemu slicnih plinovitih divova, iznosi 1,34 g/cm3.
Naziv plinoviti div opravdava njegov kemijski sastav tj. najvecim je djelom
graden
od najlakših elemenata vodika i helija. Jupiterov sastav mnogo
je slicniji Suncu nego Zemlji. Oko Sunca obilazi na prosjecnoj udaljenosti od 5,2 aj, kae se na prosjecnoj
udaljenosti zbog Jupiterova ekscentriciteta (e = 0,0482). Znaci udaljenost
se mijenja od 4,95 do 5,45 aj. Staza mu je slabo nagnuta prema ekliptici, 1°18´,a
ekvator je od ravnine staze otklonjen za 3°5´. Jupiter ima cetrdesetak
satelita i tanak prsten.
Jupiter je jedna velika nakupina plina u razlicitim agregatskim
stanjima. U njegovu središtu pretpostavlja se, iako još nije sigurno, da se nalazi
stjenovita jezgra. Okolo te stjenovite jezgre dolazi veoma debeo sloj, negdje
oko 55 000 km, tekuceg metalnog vodika. Tekuci metalni vodik je stanje do kojeg
dolazi vodik pri tlaku od oko 106 bar. Tekuci metalni vodik moe se usporediti
sa ivom na sobnoj temperaturi, ona je tekuca tvar, ali ujedno i metal.
Takva tvar dobro provodi toplinu i elektricnu struju. Sljedecih 15 000 km nalazi
se plinovito tekuci vodik koji predstavlja Jupiterov plašt , takva tvar
je dobar izolator te loše provodi toplinu i elektricnu struju. Kada se
tlak spusti na 20 do 30 bar, vodik prelazi iz stanja plinovitog i tekuceg u
cisto plinovito stanje. Taj sloj cistog plinovitog stanja debeo je 1 000 km
i uzima se za Jupiterovu atmosferu.
U dubljim dijelovima te atmosfere nalazi se oko 100 km dubok
oblacni sloj. Taj oblacni sloj je ono što mi vidimo kao površinu Jupitera. Oblacne
se pruge rotiraju u smjeru Jupiterove rotacije i usporedne su s njegovim ekvatorom.
Medu oblacnim prugama razlikuju se bjelkaste odnosno blijedouckaste zone
i tamnije odnosno crvenkastosmeckaste zone. Tu se pojavljuju i razne pjege,
od kojih je Velika crvena najpoznatija, dimenzije su joj 15 000 x 50 000, a
odrala se više stoljeca. Temperatura vrha oblaka iznosi 125 K. Reflektirana
svijetlost koja pristie s Jupitera na Zemlju dolazi samo iz gornjih slojeva
tog oblacnog pokrova.
Poslije oblacnog sloja nastavlja se ionosfera, ona se nastavlja
daleko u prostor i obuhvacena je magnetosferom. Magnetosfera
je podrucje s karakteristicnom
konfiguracijom magnetskog polja. U predjelu prvih 3 000 km ionosfere koncentracija
iona iznosi najviše 105 do 106 ion/cm3, a temperatura ovdje premašuje
1 000 K.
Jupiter ima veoma jako magnetsko
polje, uzrok tomu su strujanja u tekucem metalnom vodiku. Na
razini oblaka magnetska indukcija
iznosi 103 T, što je dvadesetak
puta više nego na Zemlji. U Jupiterovoj prostranoj magnetosferi struje
cestice koje uvelike premašuju dozu smrtonosnu za covjeka. Sve do poloaja
na kojem se nalazi satelit Io magnetosfera rotira s jednakom kutnom brzinom
kao i Jupiter. Posljedica Jupiterova pranjenja su dekametarski radiovalovi
promjenjive jacine. Jupiter je jedan od najjacih izvora kozmickih radio-valova.
Iz magnetosfere se znaju osloboditi elektricne cestice u obliku kozmickih zraka
koje dopiru do Zemlje, zabiljeene su i kod Merkura. Na stanje Jupiterova
magnetskog polja poseban utjecaj imaju njegovi najveci sateliti, koji su stalan
izvor plinova. Magnetska os ne podudara se sa osi vrtnje vec je pod kutom od
11° nagnuta prema njoj. Na Jupiteru je sjeverni magnetski pol, za razliku
od onoga na Zemlji, zaista na sjevernoj polutki planeta.
Od svojih cetrdesetak satelita cetiri su najznacajnija, odnosno
najveca. To su Io, Europa, Ganymed i Calisto, zajednicko im
je to što su to prvi otkriveni
Jupiterovi sateliti, a otkrio ih je Galileo 1610. godine. Od ta cetiri veca
satelita, najveci je Ganymed sa svojim dijametrom od 5262 km, on je ujedno
i najveci satelit u Suncevu sustavu.
Nikola Maslać, <1.4.2004.
|