|
Područje
koje nazivamo Kuiperovim pojasom proteže se iza Neptuna,
pa do 50 astronomskih jedinica od Sunca i predstavlja nepregledan
rezervoar smrznutih i stjenovitih tijela od kojih neka svojom
veličinom pariraju najvećim asteroidima asteroidnog pojasa.
Najveći medu njima, Quaoar ima 1300 km u promjeru i veći
je za 50 km od Plutonovog mjeseca Charona. Ima tu i raznih
misterioznih dvostrukih objekata, budućih kometa i minijaturnih
objekata raznih kompozicija i boja. U zadnje vrijeme, znanstvenici
se polako okreću tezi da je Pluton, zajedno sa svojim mjesecom
Charonom, zapravo član Kuiperovog pojasa. Pravo
istraživanje Kuiperovog pojasa počelo je 1993.
kada su pronadena 4 nova objekta. U to su vrijeme najbolji
teleskopi mogli zapaziti blijedi
sjaj objekta 22. magnitude. Već sljedeće godine nađeno ih je dvadesetak, a
danas, 11 godina kasnije, poznato nam ih je preko tisuću. Čini se da se mogu
podijeliti u tri veće skupine:
- jedni se gibaju na udaljenosti od 30 do 50
astronomskih jedinica od Sunca u specifičnoj rezonanciji sa
Neptunom (2:3), a nazivaju
se plutoidi;
- druga skupina su klasični objekti Kuiperovog pojasa i gibaju
se u pojasu od 30 - 50 a.u. od Sunca, ali bez ikakve rezonancije;
- u treću skupinu spadaju objekti sa jako ekscentričnim orbitama
koji u afelu pobjegnu do 1000 a.u. od Sunca.
Ukupna masa koja je danas
akumulirana u Kuiperovom pojasu iznosi 0.5 - 1 masa Zemlje, ali
znanstvenici smatraju da to nije uvijek
bilo tako. Naime, da bi
se formirali objekti kakvi danas tamo postoje, pojas je morao sadržavati
oko 50 sadašnjih masa. Provedene simulacije pokazuju da se od pojasa mogao
stvoriti planet veličine Zemlje ili Marsa, ali taj je proces prekinut pojavom
Neptuna. On je gravitacijski utjecao na pojas, slično kao što Jupiter
utječe na asteroidni pojas. Pod Neptunovim utjecajem sudari izmedu većih komada
u pojasu postali su vrlo nasilni i djelovali su destruktivno, a ne konstruktivno.
Sitnija prašina koja je nastajala sudarima mogla je lako biti odnesena
u meduzvijezdani prostor djelovanjem Sunčeve radijacije. Slični procesi primjećeni
su i kod nekih drugih zvijezda, kao što su Vega, Beta Pictoris ili Formalhaut.
Nakon što se zvijezda pokrije okultirajućim diskom, oko nje se, na udaljenosti
koja odgovara Kuiperovom pojasu, javlja blijedi prašinasti disk.
Sljedećih nekoliko godina
obećava mnogo. NASA je nedavno lansirala SIRTF, infracrveni teleskop
koji ce moći
izmjeriti
albedo i
dijametar nekih objekata u pojasu.
Moći će, takoder, i mjeriti njihovu površinsku temperaturu preko koje
možemo bolje shvatiti i njihovu kompoziciju. U isto vrijeme, Hubble bi
trebao raditi na točnijem određivanju orbita nekih objekata. No, čak ni to
nam neće dati ništa više od zamućenih karata površine. Bolje
rezultate može dati jedino posjet svemirskom letjelicom. Što se toga
tice, NASA je objavila da je u planu misija nazvana "New Horizons Pluto
- Kuiper Belt" (PKB) koja bi trebala prići Plutonu 2015. godine.
Mislav
Baloković, <2.1.2004.
|
