Nakon što ste nabavili nekakav astrofotografski aparat, primjetit ćete da slikanje iz ruke baš i nema smisla kod dugih ekspozicija. Da bi duga ekspozicija imala smisla, svijetli objekti (zvijezde, na primjer) moraju barem približno padati na isto mjesto na filmu. To će vam, za početak, omogućiti tripod (tronožac). Iako se u principu može koristiti bilokakav tripod, onaj koji se ne trese na vjetru bio bi poželjan. Tripod je bolji što manje vibracija prenosi. Koliko ja znam, svi fotoaparati koriste isti sistem fiksiranja na tripod. S donje strane imaju navoje u koje ide kratki i debeli vijak povezan s gornjim, pokretnim dijelom tripoda. On se može okretati oko vertikalne osi i naginjati pomoću jedne ili dvije ručkice.

      Još jedna stvarčica bit će od krucijalne važnosti za uspješne astrofotke. Kod nas se to zove žičani okidač (engl. cable release) i može se kupiti u bilo kojem dućanu koji prodaje fotografsku opremu. Radi se o sajli (ili pumpici) koja se jednim krajem pričvrsti na okidač aparata, omogućujući okidanje s određene udaljenosti. Time nećete prenijeti vibracije na fotić i nećete morati držati okidač cijelo vrijeme ekspozicije. Gornji dio žičanog okidača može se "zaključati" i držati blendu otvorenu sve dok ga ne "otključate".

      Sve što morate napraviti da bi dobili svoje prve astrofotke je uperiti fotoaparat u neki dio neba, fiksirati ga i napraviti ekspoziciju od dvadestetak sekundi. Za vrijeme ekspozicije nemojte dirati fotoaparat. Pogotovo nemojte uperiti lampu ravno u objektiv fotića. Vrlo je korisno zapisati svaku napravljenu sliku, duljinu ekspozicije, otvor blende (f - broj), opremu kroz koju je napravljena i kratak opis onoga što se nalazi na slici. To će vam trebati dok analizirate napravljene fotke - eksperimentiranje je u ovom slučaju najbolji učitelj. Dok se ne uhodate, probajte slijediti ove upute:

korak-po-korak

I. spremite stvari
      U fotoaparat stavite film. Iako film može biti bilo koji, osjetljiviji film (ISO 200 do 800) će uhvatiti više zvijezda i tamnije objekte. Prvu sliku ispucajte u neku svijetlu površinu kako bi se vidjelo gdje film počinje. Uzmite tripod, žičani okidač, objektive (ako ih kanite više koristiti, ako ne uzmite onaj s najkraćom fokalnom duljinom ili najvećim promjerom prve leće), bilježnicu, komad crnog kartona (ako bilježnica nije crna), kemijsku olovku, crvenu lampu, sat (štoperica poželjna) i toplu odjeću (osim ako nije ljeto). Ako niste neki znalac astrognozije, ponesite i planisferu ili kartu neba.

II. nađite mjesto
      Što je mjesto s kojeg slikate tamnije, to će bolje biti slike. Iz velikog grada nećete moći slikati gotovo ništa. Po ovom pitanju, astrofotografija se ne razlikuje od promatranja - svjetlosno zagađenje ne dopušta da se vide tamnije zvijezde, tako da sumnjam da ćete biti zadovoljni dobivenim slikama. Najbolje bi bilo naći se daleko od velikih gradova, pod vedrim nebom na nadmorskoj visini od 500 i više metara. Ako kanite snimati zvijezde, bježite od Mjeseca, također. Kada jednom nađete svoje mjesto, postavite tripod tako da stablino stoji i bacite se na posao.

III. pripremite se
      Prije nego što okinete prvu sliku, namjestite fokus fotoaparata na beskonačnost, otvor na najmanji f- broj koji postoji na objektivu (obično oko f/2) i ekspoziciju na B. Fiksirajte fotić na tripod i postavite žičani okidač tako da slobodno visi. U bilježnicu zapišite datum, vrijeme kada ste počeli, kakvi su vremenski i svjetlosni uvjeti i kakvu opremu kanite koristiti (fotić, objektiv, film).

IV. slikajte
      Ako nemate problema s vibracijama proizvedenim lupanjem zrcala u fotiću kod otvaranja i zatvaranja blende, sve što morate raditi je uperiti aparat u željeni dio neba, okinuti pomoću žičanog okidača i otpustiti ga nakon 20 sekundi ekspozicije. Ako vam aparat jako lupa prilikom otvaranja i zatvaranja blende, morat ćete pribjeći metodi "hat - tricka". Prije otvaranja blende ispred objektiva, ali tako da ga ne dodiruje, stavite crni karton ili bilježnicu. To će vam poslužiti kao umjetna blenda. Nakon što otvorite pravu blendu pomoću žičanog okidača, pričekajte par sekundi da vibracije nestanu i onda maknite karton i započnite s mjerenjem ekspozicije. Po isteku 20 sekundi prvo vratite karton natrag i onda otpustite okidač. Za svaku sliku zapišite što prikazuje, kolika je ekspozicija i što se zanimljivo dogodilo za njenog trajanja (avion ili satelit prošao kroz sliku... ). Ovaj postupak ponovite željeni broj puta ili dok vas ne onemogući kraj film, hladnoća, vlaga ili neki drugi vanjski čimbenik.

što slikati

Mliječni put u konstelaciji Saggitarius, slikano aparatom Praktica LLC i objektivom Zeiss 50 mm uz ekspoziciju od 25 sekundi na f/1.8 (Mario Pallua, postire astroweek 2003 )

      Ako u svom opsežnom astrofotografskom inventaru imate samo jedan objektiv (obično je to 50 mm), kroz njega možete snimiti razne širokokutne poglede na noćno nebo. Širokutniji objektivi (cca. 35 i 28 mm) bit će još bolji za ovu svrhu. Njima se mogu snimati cijele konstelacije, osim onih najvećih. Najbolje će izgledati lako prepoznatljive konstelacije s puno sjajnih zvijezda ili nekim zanimljivim velikim i svijetlim dubokosvemirskim objektom (Orion i Sagittarius, na primjer). Dodatni efekt predstavlja Mliječni put, koji se prekrasno vidi u pozadini konstelacije.

      Planete ovom metodom možete snimiti isključivo kao sjajne zvijezde. Zanimljivo je kada ih se snimi više na jednoj slici, što je moguće kada se nađu relativno blizu jedan drugome. Planeti se često prividno nađu blizu Mjeseca, što se naziva konjunkcijom. Konjunkcija sjajnog planeta (Venere ili Jupitera, na primjer) i Mjeseca s malom fazom zna fantastično izgledati. Ako se snima blizu horizonta, zgodno je uhvatiti kakav zgodan terestrički detalj. To će dati slici svojevrsnu umjetničku vrijednost.

      Relativno kratka ekspozicija limitira snimanje tamnijih objekata samo na one za koje bi amaterski astronom rekao da su iznimno sjajni. Tu spadaju neki kometi, ali oni se pojavljuju relativno rijetko. Širokokutnom kamerom može se snimiti kiša meteora. Na slici ćete dobiti svijetlije i tamnije crte koje predstavljaju staze kojima su meteori padali. Na nekim slikama (htjeli ili nehtjeli) naći ćete duge linije koje prelaze preko većeg dijela slike. To su sateliti. Ako snimite isprekidanu liniju sa bijelim i crvenim svijetlima, snimili ste avion.

      Objektivi većih fokalnih duljina imaju manje vidno polje i daju veća povećanja tj. veće slike na filmu. Njima se mogu slikati manja područja neba, a zbog većeg povećanja i rotacije neba, ekspozicije će morati biti kraće. Konkretnije, najviše se isplati slikati Mjesec i Sunce (uz odgovarajuću zaštitu) i njihove pomrčine. Pošto je ovakav način slikanja dosta sličan slikanju kroz teleskop manje fokalne duljine, više o ovome možete pročitati u metodama astrofotografije.

problemi mladog astrofotografa

      Ako ste se već odlučili zaplivati vodama astrofotografije, morate znati što sve može otići krivim putem. S problemima ćete se možda susresti i prvi put. Ono što je meni zapelo za oko je da u literaturi (koja je skoro u potpunosti na engleskom) autori nerijetko koriste opremu, filmove i metode koje su nedostupne početnicima. Sve što možete napraviti nakon što ste snimili svoj prvi film je odnijeti ga na razvijanje u lokalni foto studio. No, pošto se danas većina filmova samo ubaci u stroj koji onda izradi slike, većina slika ispast će loše (ako uopće ispadne). I sam sam doživio slučaj u kojem je stroj izbacio potpuno sivu sliku, a na filmu su se jasno vidjele zvijezde. Najbolje bi bilo slike razvijati ručno, ali to danas rijetko koji komercijalni studio radi. Iskusni fotografi, kao što su autori knjiga o astrofotografiji, imaju svoje tamne komore i u njima ručno razvijaju slike. U razvijanju leži cijela polovica kvalitete slike, tako da se nemojte nadati fotkama za novine sa filma razvijenog strojno.

      Osim što sami razvijaju svoje slike, autori literature često koriste naprednije filmove koji se nemogu baš kupiti u svakom foto studiju. Filmovi o kojima ćete čitati uglavnom se prodaju u Americi, a kod nas ih nema ili se drugačije zovu. Koji film je bolji od kojeg morat ćete se raspitati na nekom astrofoto forumu na internetu, u fotografskom klubu ili astronomskom društvu.

      Zadnji, ali ne i najmanje bitni problem, zove se vlaga. Osim što se može zavući u opremu i uništiti je, vlaga će vam onemogućiti fotografiranje u vlažnim noćima tako što će vam potpuno zamagliti objektiv. Brisanje krpicom ne preporuča se ni u kojem slučaju jer se tako oštećuje prednja površina leće i njen zaštitni premaz. Vlage ćete se najjednostavnije riješiti ako napravite tzv. dew shield - produžetak tubusa od plastike ili plastificiranog kartona. Druga solucija je dew heater - grijač na baterije koji se stavlja oko objektiva. Pošto ovo drugo zahtjeva ipak malo poznavanja elektrotehnike, prva solucija se preporuča za početak.

Mislav Baloković, 3.1.2005.