Na pitomim zagorskim bregima odvijao se naš drugi astroweek. Astroweek se jako trudio, ali mu nije uspjelo ispuniti očekivanja. Dapače, mogu slobodno reći da je bio sve - samo ne astroweek!

nema tu kozmetike, samo hrana i astronomska oprema (Mislav Baloković)

      Iz hrvatske metropole krenusmo hrabro, četiri viteza noći (Damir, Nikola, Mislav i ja), dvije luksuzne kočije, četiri teleskopa, nepregledno mnoštvo hrane - i Mini (Maslaćev brat, op. ur.). Svi smo se potrpali u dva prepuna auta i voženi Damirovim i Mislavovim očevima prebacili se do zagorskog sela Radoboja. U usporedbi sa mojom jednostavnom vikendicom u Žumberku ovo je stvarno palača. Pa ljudi moji, imali smo plin, struju i toplu vodu! Hvala Bogu na ovim ljudskim izumima jer stvarno ne znam što bismo inače radili ovih oblačnih tjedan dana.

      Dugoročna prognoza je nagoviještala relativno vedar, ali i promjenjiv tjedan. Na našu nesreću od tog vedrog tjedna stvarno je vedro bilo samo par sati. Svaki bismo dan izvukli svu opremu (6" dob, 5" mak, 2 x 60 mm refraktor, dalekozore, fotić, stolove) i besposleni sjedili. Još bi malo sjedili, a onda bi se ljutili i - sjedili. U nekom bi trenutku počeli nazdravljati zagorskim kiselišem u nadi da će to rastjerati oblake, ali pogađate - ništa od toga.

u slobodno vrijeme - a bilo ga je puno, brstili smo tone zagorskih trešanja (Mario Pallua)	priuštili smo si i jedan pravi logorski roštilj pod otvorenim nebom - oblačnim, naravno (Damir Andrašević)

      Jedina nam je utjeha bilo gledanje europskog nogometnog prvenstva "kod Štefija", u simpatičnom lokalnom bircu. Količina strasti koju su ovi zagorski lokalci iskazivali stvarno je bila impresivna. Na neizrecivu nam žalost, utakmice baš i nisu bile povoljne po naše Hrvate pa smo i mi, kao i naši dragi suseljani, morali tugovati - na zagorski način. Dakle, gemištekaaaaa... Treba se uklopiti u sredinu, zar ne?

      Jedna od rijetkih stvari koja je išla po planu je bila Minijeva kuhinja (op.a. sva sličnost sa ”Bobinom kuhinjom” je slučajna). Razna su gurmanska jela krasila naš stol za vrijeme Minijeve kuhinjske diktature. Od kruha do pogače, sarme do svinjetine, pudinga do torte stvarno nama većini nije ništa falilo. Damir se očito osjećao malo drugačije kada je, pošto je na livadi vidio zeca, mahnito potrčao po sjekiru i bacio se u sumanut trk za jadnim zekom. Nemojmo ga previše osuđivati, vjerojatno je samo želio malo upotpuniti prehrambenu piramidu.

      Kad malo bolje razmislim, vjerojatno su ubojite namjere prema nevinom zecu bile potaknute jednim drugim događajem. Naime, koji dan prije toga u dvorište nam je banuo susjed L. (nije sad bitno ime) koji je pijan kao letva počeo sve agresivnije zahtijevati da mu se predaju novci u vezi nekog nepostojećeg duga. Na svu sreću nakon par minuta smo ga uspjeli otjerati, ali nas je cijeli incident ostavio malo začuđene, a Damira očito potaknuo da kolje zečeve.

      Jedino smo jedne večeri nešto i promatrali, ali samo nekoliko sati. Atmosfera je bila dosta loša, oblaka podosta, a uličnih lampi makar smo bili na rubu malog sela ipak previše. Ubrzo smo zaključili da i nema nekog smisla gledati neke obskurne objekte pa smo se zadovoljili onim većim i poznatijim. Nešto smo i fotkali sa Mislavove motorizirane montaže, ali se upravo taj film preko ljeta uspio strgati. Ajde iskren ću biti - ja sam ga uspio strgati.

      Nakon 7 dana po nas su još jednom došli roditelji i odvukli nas u Zagreb. Bio je ovo jedan društveno iznimno zanimljiv tjedan, ali astronomski čisti promašaj. Toliko o tome.

Mario Pallua, < 1.1.2005.