|
Začudili
bi se koliko se zapravo malo zna o Ruskoj svemirskoj agenciji
(RKA) i njihovom programu. Svi znaju da su oni i NASA bili
najveći takmaci u hladnom ratu i utrci na Mjesec, ali nakon
raspada SSSRa za njih se jedva čuje. Razlog tome su financije:
dok se Bush razbacuje lovom za slanje ljudi na Mars i Mjesec,
Rusi krpaju rupe u proračunu slanjem turista na svemirske stanice.
RKA je danas ono što je ostalo od nekoć slavnog Sovjetskog
svemirskog programa nakon raspada SSSRa. Samo da vas podsjetim,
oni su bili prvi koji su lansirali satelit (Sputnik 1) i poslali
prvog čovjeka, Jurija Gagarina, u orbitu oko Zemlje. Tehnologija
i infrastruktura koju RKA danas koristi pripadala je Sovjetima,
a trenutno se njima služe i RKA i Ruska vojska. U zadnje vrijeme,
RKA je centralizirala novi svemirski program tako da ona kontrolira
ruske civilne letove, dok većinu infrastrukture dijeli sa Ruskim
svemirskim snagama (VKS) koje predstavljaju vojsku. VKS kontrolira
lansirni kompleks Plesetsk, a kontrola je podijeljena nad kozmodromom
Baikonur i centrom za obuku kozmonauta Gagarin.
Kozmodrom Baikonur je najveći ruski lansirni kompleks, a
nalazi se kraj gradića Tyuratama u Kazahstanu. Ime "Baikonur" dobio
je po malom rudarskom gradiću oko 350 km jugozapadno od same pozicije kozmodroma,
da bi se (u vrijeme hladnog rata) sakrila prava lokacija. Iako se danas zna za
točnu lokaciju, ime Baikonur je ostalo u upotrebi. Sa Baikonura su lansirani
svi ruski ljudski letovi, prvi umjetni satelit Sputnik 1, sve misije na mjesec
i geostacionarni sateliti. Baikonur ima i mogućnosti lansirati satelite u retrogradnu
orbitu. Tamo se nalaze sve potrebne strukture za lansiranje najvećih ruskih raketa,
o kojima ću vam nešto reći kasnije.
Kozmodrom Plesetsk, koji je mnogo manje poznat od velikog
brata Baikonura, zapravo je najzaposlenija svjetska svemirska luka. Od 1966.
lansirano je preko 1200 satelita, od kojih je veliki broj vojnih. Ono što Plesetsk
čini posebnim je njegova pozicija. Smješten je na 62.8 stupnjeva geografske širine
(malo južnije od sjeverne polarnice) što mu omogućuje da lansira satelite u vrlo
inklinirane, polarne i vrlo eliptične putanje.
 |
zgrada kontrolnog centra u kalinjingradu (RKA) |
|
RKA
zapošljava samo oko 300 ljudi, a većina poslova se sklapa ugovorima.
Ugovori se uglavnom sklapaju sa tvrtkom Energyja (Energyja
Rocket and Space Complex) koja, između ostalog, vodi Kontrolni
centar u Kalinjingradu, a razvila je i raketne potisnike korištene
za shuttle Buran.
Razvoj shuttlea Buran (svemirskog taksija, na hrvatskom),
čije ime na ruskom znači "snježna oluja", službeno je otkazan 1993.,
iako su sve aktivnosti prekinute još mnogo ranije. Razvoj shuttlea započeo je
1976. kao odgovor na NASAin Space Shuttle program. Izgradnja prvog shuttlea započela
je 1980., a trajala je 4 godine. Do 1988. shuttle je izveo 24 pokusna suborbitalna
leta, a prvi i zadnji put je lansiran u orbitu 15.11.1988. Let je izveden bez
pilota, a trajao je oko tri i pol sata. Za to je vrijeme shuttle dva puta obišao
Zemlju na visini od oko 250 km. Zanimljivo je da je let bio ograničen na samo
dvije orbite zbog limitacija memorije brodskog kompjutera. Sve u svemu, let je
prošao vrlo dobro, ali uskoro nakon toga nastupili su financijski problemi i
program je prekinut. Još dva shuttlea, koji su bili djelomično napravljeni, rastavljeni
su 1995., a tvornica u kojoj su bili sastavljani prenamjenjena je za proizvodnju
autobusa, injekcija i pelena (!).
 |
lansiranje rakete tipa soyuz (RKA) |
|
Ostala "lansirna
vozila" Ruske svemirske agencije naslijeđena su od Sovjetskog
svemirskog programa. Soyuza se sigurno sjećate iz doba hladnog
rata i natjecanja s Amerikom, a predstavit ću vam i ostale
njihove rakete. Najslabija, tzv. A klasa bazirana je na interkontinentalnim
balističkim projektilima (ICBM) tipa SS-6. Koriste 4 motora
(boostera) sa tekućim kisikom i kerozinom kao gorivom. Rakete
ove klase su Vostok, Soyuz i Molniya. Soyuz je od ovih vjerojatno
najpoznatiji jer se koristi za gotovo polovicu letova. Prvi
Soyuz je poletio 1963., a korišten je i za ljudske letove.
Nešto novija je raketa tipa Zenit (1985.) jača je od A klase
i može dostaviti teret od oko 15 tona u nisku orbitu inkliniranu
za 51.6 stupnjeva. Ta će se raketa (u dvostepenoj verziji)
koristiti za lansiranje dijelova Internacionalne svemirske
stanice (ISS) u orbitu. Trostepena verzija rakete još je u
razvoju, a koristit će se za geostacionarne satelite. Rakete
tipa Zenit mogu se lansirati isključivo sa kozmodroma Baikonur.
Najveća "zvijer" od rakete u ruskom arsenalu je Proton.
To su trostepene i četverostepene rakete koje mogu u orbitu
ponijeti skoro 25 tona tereta. Koriste se za lansiranje najvećih
dijelova ISSa, kao što je slučaj bio i sa stanicom Mir. O samim
stanicama možete više saznati u članku svemirske
stanice. Četverostepene rakete tipa Proton koriste se uglavnom
za misije geostacionarnih satelita.
Mislav Baloković, < 1.6.2004. |
