|
Uran je, kao
i Jupiter, Saturn i Neptun, divovski plinoviti planet. Putanja
mu je dvostruko veca od Saturnove, a potrebno mu je malo
više od 84 godine da obide Sunce. Velicinom je slican
Neptunu, iako je dosta lakši od njega. Za razliku od
ostalih plinovitih divova u Suncevu sustavu, Uran ne pokazuje
postojanje unutarnjeg izvora energije. To konkretno znaci
da mu je temperatura “površine”, odnosno
gornjeg dijela oblaka slicna Neptunovoj, samo što je
on mnogo dalje od Sunca. Planet se sastoji uglavnom od vodika
i helija, s primjesama vode, amonijaka i metana. Vjerojatno
postoji silikatna jezgra planeta koja je okružena debelim
slojem vode pomješane sa plinovima i kristalima leda. Kada se Uran promatra teleskopom, na njegovom sitnom disku
ne može se
zapaziti ništa, bez obzira koliko povecanje koristili. Zapazit cete
samo njegovu plavo - zelenu boju koja potjece od metana u njegovoj atmosferi.
Interesantno je da je planet gotovo polegnut na ekliptiku, jer mu je os rotacije
nagnuta više od 90° u odnosu na stazu. Za vrijeme posjeta letjelice
Voyager 2 koja je istraživala planet 1986. godine, Uran je bio okrenut
polom prema Suncu. Prema definiciji bi to trebao biti južni pol, ali
neki se astronomi ne slažu s tim. Uran je za sada posjetio samo Voyager
2. U samo nekoliko sati znanstvenici su prikupili više podataka o Uranu
nego u cijeloj astronomskoj povijesti. Za to vrijeme otkriveno je deset novih
satelita i snimljeni Uranovi prstenovi, a na planetu su zapažene i jedva
vidljive formacije oblaka. Kao što se i ocekivalo, Uran je emitirao
radio - valove, a u ultra - ljubicastom spektru zapažena su jaka emitiranja
koja za sada još cekaju objašnjenje. Na nocnoj strani zapažena
je polarna svijetlost. Izmjereno je i magnetsko polje koje je relativno jako,
ali je jako nagnuto prema osi rotacije, a ne prolazi ni kroz središte
planeta. Razlog zašto je pomaknuto za cak 7500 km još nije razjašnjeno.
Magnetski polovi su postavljeni pravilno, tako da je sjeverni pol zaista
na sjeveru. Magnetosfera je vrlo prostrana i obuhvaca sve Uranove satelite
i prstenove. Mislav Baloković, <1.2.2004.
|
