Uran, kao i ostali divovski planeti, posjeduje brojnu porodicu satelita. Samo je 5 najvecih bilo poznato prije nego što je Uran 1986. posjetio Voyager 2. No, jedini mjesec koji premašuje 100 km bio je Puck, dok su svi ostali maleni i dosta blizu planeta. Najveci sateliti, Ariel, Umbriel, Titania i Oberon slicni su Saturnovim srednje velikim mjesecima. Gradeni su takoder od stijene i leda, samo što su im gustoce nešto vece. Mirinda je potpuno drugacija i ima vrlo raznoliku površinu. Jedan dio je pun kratera, drugi je gladak, treceg karakteriziraju velike korone i strme litice... Smatra se da je Miranda tijekom svog nastanka preživjela nekoliko sudara, raspada i ponovnih spajanja. Mjeseci promjera 1100 do 1600 km takoder su bili meta Voyagerovih istraživanja. Slike koje je Voyager napravio govore nam nešto o njihovoj prošlosti. Tako znamo da je Arielova površina nešto mlada od površina ostalih mjeseca. Prekrivena je mnogim kraterima sa svijetlijim rubovima i zrakastom strukturom. Umbriel ima dva velika kratera i najtamniju površinu od svih ostalih. Titania je slicna Arielu i postoje neke naznake tektonske aktivnosti u prošlosti. Posjeduje sustav dolina nazvan Messina koji se proteže 1500 km preko površine. Oberon ima specificne kratere kojima je pod tamniji od okoline. Interesantan je planinski vrhunac visok oko 6 km koji strši sa ruba mjesecevog diska. Treba napomenuti da su sve snimke snimljene tako da se vidi jedna od polarnih regija mjeseca, zato što je i njihova orbita, kao i Uranov ekvator, postavljena gotovo okomito na ekliptiku. Sve je slike snimio Voyager 2, a neke su dostupne i u višoj rezoluciji (kliknite na sliku).

ariel	miranda	oberon	titania	umbriel

Mislav Baloković, <1.2.2004.