polarna svijtlost kako se vidi iz zemljine orbite (ISS)

      Polarna svjetlost ili kako ju je Galileo nazvao, Aurora borealis, što u prijevodu znači sjeverno svitanje, prava je nebeska predstava. Također postoji Aurora australis (južno svitanje) i Aurora tropicalis (tropsko svitanje). Sva tri naziva su vezana uz predio zemlje iz koje potječu. U različitim dijelovima Zemlje polarna svijetlost nema jednak značaj, to jest u sjevernim krajevima (krajnje sjeverni dijelovi Europe, sjeverna Kanada, Grenland i Sibir), a isto tako i u južnim krajevima (Antarktika) je gotovo svakodnevna pojava i nema isti utjecaj na ljude kao kad se pojavi u umjerenim područjima gdje se polarna svijetlost pojavljuje vrlo rijetko, tek 2 - 3 puta kroz tri desetljeća. U tropskim se krajevima pojavljuje još rjeđe pa je tamo vidjeti polarnu svijetlost prava lutrija. Viđanje polarne svijetlosti u umjerenim zonama vezano je uz Sunčeve aktivnosti koje imaju period od jedanaest godina.

aurora snimljena u predgraðu Bostona (snimili Imelda B. Joson i Edwin L. Aguirre)

      Kad sam rekao nebeska predstava to sam i mislio. Polarna svijetlost zauzima dio ili čak cijelo nebo. Poput svilena plašta previja se preko neba radeći pritom lukove, vijence, pruge itd. Dok se tako previja preko neba sjaji u različitim bojama; bijela, crvena, žuta, plava ili ljubičasta, najčešće je to kombinacija dvaju boja.

      Pitanje je odakle dolazi bezopasna nebeska pojava? Tek nakon što je NASA počela letjelicama proučavati Zemljino magnetsko polje otkrivena je prava istina o polarnoj svijetlosti. Prvo treba znati da uz oluje koje se javljaju na Zemlji isto tako postoje svemirske oluje, koje nemaju veze s onima na Zemlji. Svemirske su oluje povezane s pojačanim Sunčevim aktivnostima. Pod Sunčeve se aktivnosti uzimaju bljeskovi te snažne eksplozije koje pojačavaju Sunčev vjetar. Sunčev vjetar sastoji se od sitnih čestica koje Sunce izbacuje, pri navedenim aktivnostima, po cjelom Sunčevom sustavom. Kako se pojačani vjetar širi po cjelom sustavu tako dolazi i do Zemlje. Ne samo da dođe do nje već ju doslovno zapljuskuje. Kad ne bi bilo našeg magnetskog polja Sunčev vjetar bi bio smrtonosan za nas i većinu života na Zemlji. Iako magnetosfera zaustavlja većinu Sunčeva vjetra dio se ipak probija kroz nju i priređuje nam predstavu. Elektroni koji se probiju kroz magnetosferu sudaraju se s atomima u visokim slojevima Zemljine atmosfere, najčešće na visini od oko sto kilometara. Pri sudaru se atomi Zemljine atmosfere pobuđuju i zrače svijetlost u različitim bojama. Boja ovisi o vrsti atoma s kojim se sudari elektron, ako se radi o molekuli dušika svjetlost će biti plava do ljubičasta, a ako se radi o molekuli kisika svijetlost će zračiti u crvenoj boji.

      Polarna svijetlost zabilježena je još na Jupiteru te Saturnu. Jupiter ima mnogo jače magnetsko polje nego Zemlja i ono ne dopušta da Sunčeve čestice dopru do njega. Tako se vjeruje da je Jupiterova, kao i Saturnova, polarna svijetlost uzrokovana samom vrtnjom planeta i njegova satelita Ia, u Saturnovu slučaju Titana. Zato se polarna svijetlost ne bi mogla vidjeti sa samog planeta, već se može slikati teleskopom ili vidjeti iz svemirske letjelice.

Nikola Maslać, <1.6.2004.