umjetnička vizija SSTa u orbiti oko sunca; teleskop je usmjeren od sunca, a od zračenja ga štiti solarni štit vidljiv sa gornje strane (NASA)

      Vjerojatno ste već iz novina ili s televizije čuli da je NASA nedavno u svemir lansirala novi infracrveni teleskop, zadnji iz četveročlane obitelji Veliki svemirskih observatorija, Spitzer Space Telescope (SST). Ako ste prije možda čuli nešto o svemirskom teleskopu koji se zove SIRTF (Space Telescope Infrared Facility), radi se o istoj letjelici. Spitzer je tek nedavno dobio svoje ime, a NASA je ime Spitzer odabrala u čast američkog astrofizičara sa sveučilišta Princeton, Lymana Spitezra Mlađeg (1914. - 1997.). Spitzer je, još na početku karijere, zagovarao ideju o postavljanju teleskopa u svemir da bi se izbjegli negativni atmosferski efekti. Osim toga, bio je istaknuti astronom: dobio je brojne nagrade, uključujući Crafoordovu nagradu za koju mnogi kažu da je ekvivalent astronomskoj Nobelovoj nagradi. Većinu života posvetio je boljem razumijevanju međuzvijezdanog prostora. Umro je naglo u 82. godini života baveći se novim znanstvenim podacima sa teleskopa koji je obistinio njegov san - Hubble Space Telescopea.

      Novi NASAin svemirski teleskop je observatorij za infracrveno zračenje. Tu vrstu elektromagnetskog zračenja mi osjećamo kao toplinu, a ona je zapravo svijetlost duljih valnih duljina i manje energije. Infracrveno područje spektra vrlo je važno, zato što takvo zračenje prolazi kroz tamne oblake prašine koji nam inače smetaju da vidimo što je iza njh. Njegova oprema će nam omogućiti poglede prema regijama svemira koje su skrivene od pogleda optičkih teleskopa. Mnoga su područja ispunjena ogromnim, gustim oblacima plinova i prašine koji nam blokiraju pogled. No, za razliku od vidljive svijetlosti, infracrveno svijetlo prolazi kroz takve oblake i tako možemo prodrijeti u područja formiranja zvijezda, centre galaksija i nove, tek formirajuće planetarne sustave. Infracrveno područje nam donosi informacije o hladnijim svemirskim objektima, kao što su blijede zvijezde, ekstrasolarni planeti i divovski molekularni oblaci. Zbog toga što promatra infracrveno svijetlo, koje osjećamo kao toplinu, teleskop mora biti ohlađen na temperaturu blisku apsolutnoj nuli, tako da može detektirati infracrvene signale bez ometanja vlastitom toplinom. Osim toga, letjelica nosi i solarni štit koji ju štiti od sunčeve radijacije, a i daleko je od Zemlj, također zato da ne bi došlo do toplinskog ometanja. Inače, letjelica koristi novu kriogenu arhitekturu, tehnologiju koja se ovom misijom prvi puta primjenjuje. Riječ je o tehnologiji koju stručnjaci nazivaju "warm launch", za razliku od stare koja je nosila ime "cold launch". Razlikuju se u tome što se prije teleskop aktivno hladio kriostatskim uređajem, zbog čega su observatoriji kao IRAS i ISO bili glomazni i vrlo skupi. Novim, inovativnim dizajnom Spitzer je znatno smanjio troškove izgradnje i lansiranja. On za hlađenje svojih uređaja do operativne temperature od 5.5 K (ili -267.5°C) koristi hladni svemirski okoliš, za što je bila potrebna orbita daleko od "tople" Zemlje. Tako se letjelica na svom putu svake godine udalji za oko 15 milijuna kilometara. No, ipak, za održavanje operativne temperature letjelica se hladi sa 360 litara tekućeg helija, što je dovoljno za održavanje stalne temperature oko 5 godina. Za usporedbu, IRAS je nosio 520 litara i potrošio ih u svojoj misiji od samo 10 mjeseci. Težina od 950 kg (naspram IRASovih 5700 kg) omogućila je lansiranje na Boeingovoj raketi Delta II, koja je znatno jeftinija od raketa klase Titan ili Atlas koje su se koristile za ranije letjelice.

SIRTF prije lansiranja (NASA)

      Raketa Boeing Delta II sa opremom vrijednom 450 milijuna dolara lansirana je 25.8.2003. sa Cape Canaverala u Floridi, sa 4 mjeseca zakašnjenja. Od tada, teleskop (koji se onda još zvao SIRTF) je prošao kroz 90 dana pokusnog perioda u kojem je provjerena sva oprema i izvedene sve provjere, da bi početkom 2004. teleskop svijetu pokazao sve svoje mogućnosti kroz objavljene slike. Kada gledate slike koje su snimljene teleskopima izvan vizualnog područje, imajte na umu da su sve boje umjetne. Za vrijeme svoje 2.5 godišnje misije, Spitzer će napraviti slike i spektre detektirajući inrfacrvenu energiju (odnosno toplinu) koju zrače objekti između valnih duljina od 3 do 180 mikrona, milijuntnog dijela metra. Većina infracrvenog zračenja gubi se pri prolasku kroz Zemljinu atmosferu i zato taj dio spektra ne možemo promatrati zemaljskim teleskopima. Sa svojim teleskopom od 850 mm i tri visoko osjetljiva instrumenta (IRAC, MIPS i IRS) hlađena tekućim helijem, Spitzer je najveći infracrveni teleskop koji je ikad lansiran.

      Već sam napomenuo da je ova misija posljednja u nizu iz Velikih observatorija, programa koji je još davno pokrenula NASA. U sklopu tog programa, u orbitu su lansirana 4 teleskopa, od kojih svaki može promatrati svemir u drugačijem spektru (vidljivom, infracrvenom, rengenskom i gamma području). Ostale misije uključuju Hubble Space Telescope (HST), Compton Gamma - Ray Observatory (CGRO) i Chandra X - Ray Observatory (CXO).

jedna od prvih slika snimljenih Spitzerom; prikazuje područje koje inače ne bi vidjeli u vizualnom dijelu spektra jer ga skriva veliki oblak prašine (SST/NASA/JPL)

Mislav Baloković, < 1.4.2004.