O važnosti teleskopa u astronomskom svijetu ne moram ni govoriti. Zamislite samo astronomiju bez tih divnih naprava. Bili bi, kao davno u prošlosti, ograničeni na promatranje golim okom i nikad ne bi imali prilike zaviriti u svemirske dubine koje skrivaju toliko prekrasnih objekata. Razvoj astronomije naprosto se ne može zamisliti bez teleskopa. Uporabu teleskopa u astronomske svrhe možemo zahvaliti Galileu Galileiu koji je među prvima teleskop usmjerio u nebo. Njegov teleskop nije bio ono što su teleskopi danas: sofisticirane naprave savršene optike, kontrolirane kompjuterima i sustavima visoke tehnologije. To je bila cijev sa dvije leće. Doslovno. Teleskopi su u to vrijeme (17. stoljeće) bili drvene ili metalne cjevčice na čije su se krajeve stavljale leće raznih veličina. Koristili su se uglavnom za navigaciju, odnosno snalaženje u prostoru. Galileo je, nakon što je dobio teleskop iz Nizozemske, uperio napravu u nebo, u nadi da će mu razjasniti neke astronomske pojave. Istim teleskopom je po prvi puta vidio četiri najveća Jupiterova satelita, koji su po njemu nazvani Galileanskim.

      Teleskop o kojem govorimo je najjednostavniji refraktor. Tako se zove zbog toga što lomi svijetlost kroz svoje leće. Već sam spomenuo da se sastoji od cijevi na čijim se suprotnim stranama nalaze dvije leće. Veća leća naziva se objektiv i ona služi za sakupljanje i fokusiranje svijetlosti. Njoj nasuprot nalazi se okular, na koji se stavlja oko i koji daje povećanje. Povećanje je zapravo omjer fokalnih duljina objektiva i okulara. Fokalna (ili žarišna) duljina leće je udaljenost njenog fokusa od same leće. Dakle, ako je fokus objektiva 1000 mm daleko od leće, a okular ima fokalnu duljinu 10 mm, teleskop će dati povećanje od 100 puta. Da bi slika onoga što promatramo kroz teleskop bila jasna i oštra, potrebno je fokusiranje. Kod novijih teleskopa (mlađih od 100 godina) leće okulara mogu se mijenjati, a zbog toga što imaju različite fokalne duljine (da bi davale različita povećanja), kod svake zamjene potrebno je ponovno fokusiranje. To se radi pomičnim fokuserom koji se može izvlačiti i uvlačiti u glavnu cijev teleskopa. Važno je naglasiti da povećanje nije glavni cilj teleskopa. Prvi teleskopi mogli su dati veliko povećanje, ali slika je u njima bila užasno mutna. Ono što je kod teleskopa puno važnije je njegova sposobnost sakupljanja svijetla. To znači da je bolje da površina objektiva bude što veća, tako da na nju pada što više svijetla. Što je objektiv veći, on može sakupiti više svijetla i dati svijetliju i oštriju sliku. U pravilu se mogućnost dobrog povećanja povećava sa veličinom objektiva. Dakle, mali teleskop sa objektivom od 60 mm pri povećanju od 300 puta će dati sliku koja je neupotrebljiva za gledanje, no takvo povećanje će biti podnošljivo na velikom teleskopu. Teoretsko pravilo je da teleskop može podnijeti povećanje od 50 puta za svaki inč (cca. 2.5 cm) promjera objektiva. Promjer objektiva je najvažnije obilježje teleskopa. Pitate se zašto je toliko važan veliki promjer? Odgovor je jednostavan: on određuje koliko svijetla teleskop može sakupiti, koliko može podnijeti povećanje i kolika mu je rezolucija. Moć sakupljanja svijetla iznimno je važna jer veći teleskopi mogu vidjeti tamnije objekte. Analogija tome je ovo: gledajte nebo prvo s oba oka, a onda samo sa jednim. Logično je da manje zvijezda vidite kad gledate jednim okom. To je zato što je površina kojom primate svijetlost manja kada gledate jednim okom, pa stoga svijetlost nekih tamnijih zvijezda ne možete uhvatiti. Vaša zjenica je zapravo maleni objektiv. Danas najveći teleskopi imaju objektive kojima skupe oko milijardu puta više svijetlosti nego ljudsko oko.

newton (dobson)	schmidt - cassegrain

    Već sam spomenuo da su prvi teleskopi bili najobičniji refraktori. Refraktori su svi teleskopi koji koriste leće. Ima ih više vrsta, a ima i kombinacija sa drugom glavnom vrstom, reflektorima. Reflektori su teleskopi koji umjesto objektiva imaju jedno ili više zrcala. Oni dakle ne lome svijetlost, nego je reflektiraju. Takva su zrcala zakrivljena i fokusiraju svijetlost u neku točku (fokus) koji se nalazi ispred zrcala. Najjednostaviniji reflektori su tzv. Newtonski. Oni imaju jedno veliko zrcalo pomoću kojeg sakupljaju i fokusiraju svijetlo, jedno pomoćno (sekundarno) ravno zrcalo koje skreće fokusiranu svjetlost u fokuser i objektiv. Kod amaterskih teleskopa fokuser s objektivom nalazi se sa strane i na prednjem dijelu teleskopa. Takvi su teleskopi obično malo duži, jer je fokalna duljina važna za dobro povećanje. Druga vrsta reflektora su katadioptrici. Oni su, za razliku od Newtonskih reflektora, “kratki i debeli”. Katadioptrici imaju dva zakrivljena zrcala, a objektiv im se nalazi iza glavnog zrcala. Da bi svjetlost došla do objektiva, glavno zrcalo u sredini mora imati rupu. Takvi teleskopi obično nemaju fokusere, nego se oštrina slike povećava pomicanjem glavnog zrcala naprijed i nazad. Ovakva konfiguracija optičkog sustava naziva se Cassegraineovom, po čovjeku koji ju je osmislio. To što su Cassegraineovi teleskopi kratki, ne znači da imaju malene fokalne duljine; kod njih fokalnu duljinu daju oba zrcala. Tako jedan Cassegrain može imati fokalnu duljinu kao Newton od 1500 mm, a da ne bude dulji od 500 mm. Danas se Cassegraineovi teleskopi najčesće kombiniraju sa još dva opička sistema, Maksutovim i Schmidtovim. Maksutov - Cassegrain ima ispred sekundarnog zrcala još jedan optički element - korektivnu meniskus leću. Ona sa unutranje strane drži sekundarno zrcalo. Sličnu konfiguraciju imaju i Schmidt - Cassegraineovi teleskopi (popularno SCTovi). Od pretohodnog tipa razlikuju se po Schmidtovoj korektivnoj ploči, koja se također stavlja kao prvi optički element, a na sredini s unutarnje strane drži sekundarno zrcalo. Ovakvi su teleskopi vrlo dobri za astrofotografiju, a danas su najčešće kompjuterizirani i stoga amaterima vrlo skupi. O današnjim amaterskim teleskopima postoji poseban članak: amaterski teleskopi.

      Teleskope sam već podijelio prema njihovoj građi, no treba ih podijeliti i prema namjeni. Danas najveći teleskopi koriste se isključivo u znanstvene svrhe. Manje teleskope uglavnom posjeduju astronomi amateri u svrhu promatranja ili astrofotografije. No, nije uvijek bilo tako. Na početku nije bilo teleskopa s promjerima 10 metara, koje si amateri (kojih, doduše, onda nije ni bilo) ne mogu priuštiti. No, kako su s vremenom znanstveni teleskopi postajali sve veći i veći, na dohvat amaterima ostali su samo manji teleskopi. Tu dolazimo do podjele na znanstvene i amaterske teleskope. Znanstveni su se počeli širiti u promjeru, a amaterski su išli prema tome da budu što jeftiniji i dostupniji amaterima. Danas pak, glavnu ulogu igra tehnologija. Kod velikih teleskopa javljaju se robotizirani sustavi, ccd kamere i interferometrija, a kod amaterskih tzv. go - to i amaterska ccd astrofotografija. Više o tome saznajte u zasebnim člancima.

Mislav Baloković, < 1.4.2004.