ovako se saturn može vidjeti i malim teleskopom; oštrina slike uvelike ovisi i o vremenskim uvjerima (Naoyuki Kurita)

      Saturn je jedan od najljepših objekata na noćnom nebu. Građanima koji su ga pogledali na našim star partyima upravo je on ostao najsnažnjije u sjećanju. Najveća je čar ovog planeta činjenica da izgleda fantastično kroz bilo kakav teleskop, čak i najobičniji refraktor od 60mm. Saturn nam na nebu prividno izgleda kao vrlo maleni objekt. Za vrijeme najboljih opozicija dijametar mu ne prelazi 21". Prstenovi su nešto više od dva puta većeg promjera od samog planeta. Zato nam treba veliko povećanje kako bi se istaknuli svi vidljivi detalji. No, pritom ne treba pretjerivati. Ako je povećanje premalo nećemo vidjeti sve detalje, no ako koristimo preveliko povećanje planet će izgledati mutno i blijedo. Zato se ne smije koristiti više od 50x po inču (20x po centimetru) dijametra teleskopa. Ova je vrijednost relevantna samo kada je atmosfera iznimno stabilna. Za vrijeme promatranja kroz polustabilnu ili nestabilnu atmosferu koristite manje povećanje. Što se tiče filtera, korisni su Wratten 21, 58 i 38A. Wratten 21 ističe površinske detalje, 38A koristan je za povećavanje kontrasta unutar prstenova, a 58 istice pojaseve i kontrast u polarnim regijama planeta.

promatranje prstenova

      Prvo što promatrač pri promatranju Saturna uoči su prstenovi. Kroz sve veličine teleskopa i sa malim povećanjima planet i prstenovi trebali bi biti lijepo razdvojeni. Saturnovi prstenovi prividno se gibaju s periodom od 14 godina. Prelaze iz perioda dobre vidljivosti kad su prema nama jako nagnuti do perioda kada se tek blago naziru jer su nam položeni u smjeru gledanja. Maksimalni kut pod kojim možemo gledati prstenove je 27°. Detalj koji je isto lijepo vidljiv i u malim teleskopima je sjena planeta na prstenovima. Sjenu vidimo kao crnu "rupu" u segmentu prstenova. Bliže vanjskom dijelu prstenova vidimo i crnu Cassinijevu pukotinu široku čak 4000 km. Ovo je područje unutar prstenova u kojemu je gustoća stijena i prašine mala. Unutar pukotine kruže pastirski sateliti koji svojom gravitacijom "čiste" i održavaju pukotinu relativno praznom. Pukotina je rijetko vidljiva u malim teleskopima. Srednje veliki teleskopi lijepo ju razlučuju većinu vremena. Pukotinu je najlakše vidjeti na ekstremima prstenova, tj. na mjestima gdje se prstenovi "okreću". Pri promatranju Cassinijeve pukotine, ali i Saturna općenito, vrlo je bitna stabilnost atmosfere. Nijedan teleskop kroz nestabilnu atmosferu neće vidjeti ništa spektakularno, dok i mali teleskop može vidjeti mnoštvo detalja ako je atmosfera stabilna. Cassinijeva pukotina dijeli Saturnove prstenove na A (vanjski) i B (unutarnji) prsten. A prsten je tamniji od B prstena. Ovu razliku vidimo i kroz teleskop. Uz odlične uvjete i malo veći teleskop može se vidjeti i C prsten (Crepe ring). Ovaj se prsten nalazi uz unutarnji rub B prstena (tj. bliže planetu). U stvarnosti C prsten nije jako gust. Zato ni u teleskopu nije sjajan već se nazire kao difuzna, poluprozirna zona uz sjajni B prsten. Uz vanjski rub A prstena nalazi se Enckeova pukotina. Po strukturi je slična Cassinijevoj, ali je mnogo uža. Zato je vrlo težak detalj za promatranje, a može se vidjeti jedino za vrijeme potpuno stabilne atmosfere i to sa vrlo velikim teleskopima. Lakše se razabire Encke minimum. To je prostor oko sredine A prstena kojemu vanjski rub označava Enckeova pukotina. Opažamo ju kao kompleksnu strukturu tamnijih i sjajnijih dijelova prstena. Razlog ovog efekta nije još potpuno razjašnjen.

promatranje diska

      Sam disk Saturna kroz mali nam teleskop izgleda kao žučkasta kuglica. Ovisno o promatraču definirana boja može biti i bjelkasta pa i smeđkasta. Saturn je najspljošteniji planet, polarni radijus mu je čak 10% manji od ekvatorijalnog. Ova se razlika lako uočava. I Saturn, kao i Jupiter, ima pojaseve koji se razlikuju u veličini i boji. Za razliku od Jupitera, Saturnove je pojaseve teže uočiti. Uz kvalitetan 6" teleskop trebali biste vidjeti barem jedan pojas. Najlakše je uočiti ekvatorijalni pojas (EZ), koji je svjetlije nijanse. Sa velikim teleskopom možete pratiti i pjege koje se ponekad razviju. One manje, koje se relativno često pojavljuju, moguće je promatrati samo fotografski ili eventualno iznimno velikim teleskopima. No, prosječno svakih tridesetak godina (svake Saturnove godine) bukne velika olujna aktivnost koju je moguće promatrati i amaterskom opremom.

sateliti

      Trenutno se zna da Saturn ima 31 satelit, no novi se nalaze svako malo. Neki od njih vidljivi su i nama amaterima. Uz tamno nebo i veći teleskop možemo vidjeti barem 8 od njih. Titan je najsjajniji, a vidljiv je u svakom teleskopu. Uz teleskop od najmanje 8" (20cm) i veliko povećanje može se razlučiti kao maleni disk od 0,9". Ostali sateliti izgledaju zvjezdoliko. Uz Titan, sateliti koji se mogu uočiti srednje velikim teleskopom su Rhea, Tethys, Dione, Enceladus i Iapetus. Za točne relativne položaje Saturnovih satelita posjetite stranicu JPLa. (http://ssd.jpl.nasa.gov/horizons.html)

Mario Pallua, <1.4.2004.