|
 |
umjetnička vizija letjelice nad neptunom i tritonom |
|
Za tridesetak godina, letjelica
pogonjena nuklearnim reaktorom mogla bi istraživati sve aspekte
života osmog po redu planeta našeg Sunčevog sustava. Riječ je
o planu koji je konkretno tek u povojima, a uvelike ovisi o brzini
razvoja novog nuklearnog pogona. Trenutno se provodi dvanaestomjesečna
studija o isplativosti i izvedivosti misije. Vode ju stručnjaci
iz Boeing Satellite Systemsa, a financira NASA kao jedan od dugoročnih
planova za istraživanje Svemira.
Važnost misije na Neptun leži u uvjetima koji tamo vladaju.
Iako se Uran i Neptun, kao i Jupiter i Saturn, nazivaju plinovitim
divovima, zapravo su prilično drugačiji. Na udaljenosti na kojoj
se nalazi Neptun, puno je slabiji utjecaj Sunčevog vjetra, a
kroz povijest je bilo i puno manje interakcije s kometima i ostalim
manjim tijelima Sunčevog sustava. Sve u svemu, uvjeti koji tamo
vladaju bliži su uvjetima kakvi su vladali u doba kada se Sunčev
sustav tek rađao. Evolucija Sunčevog sustava, a i planetarnih
sustava uopće, jedno je od gorućih pitanja kojim se bave današnji
astronomi.
Jupiter i Saturn mnogo su više istraženi
zbog svoje "blizine", dok su Uran i Neptun ostali gotovo neistraženi.
Za Jupiter i
Saturn možemo reći da su "zagađeni" materijalima unutarnjeg Sučevog
sustava, dok Uran i Neptun stoje gotovo nepromijenjeni od samih
početaka Sunčevog sustava. Osim što su kemijski drugačiji, ovi
vanjski planeti razlikuju se i po strukturi na koju uglavnom
utječe iznimno niska temperatura karakteristična za vanjski dio
Sunčevog sustava. Neptun je interesantan i zbog svojeg najvećeg
mjeseca, Tritona. Gotovo je sigurno da je to odbjegli objekt
Kuiperovog pojasa kojeg je uhvatila Neptunova gravitacija. Objekti
Kuiperovog pojasa inače se nalaze još dalje od Sunca i gotovo
su nepromijenjeni od nastanka Sunčevog sustava.
Pretpostavlja se da bi letjelica (koja
još nema ime) mogla poletjeti negdje između 2016. i 2018., a
stigla bi na odredište
oko 2035. godine. Do izgradnje treba prevladati nekoliko tehničkih
izazova - dizajn sondi za spuštanje u atmosferu, razvoj telekomunikacijskog
sustava, znanstvenih instrumenata, a i samog nuklearnog reaktora
koji bi sve to pokretao. On je trenutno u razvoju (Project Prometheus),
a planira se da bude sličan kao onaj koji će se koristiti u misiji
JIMO (Jupiter Icy Moons Orbiter). Početnu brzinu letjelica bi
dobila izbacivanjem pomoću konvencionalnih kemijskih raketa,
a zatim bi koristila vlastiti ionski motor pogonjen strujom iz
nuklearnog reaktora. Radi se o modificiranoj tehnologiji korištenoj
u nuklearnim podmornicama. Više o principu rada ionskog motora
pročitajte u članku ionski motori.
Osim što će nositi veliku garnituru optičkih
i ostalih senzora, letjelica će nositi i tri sonde za Neptunovu
atmosferu i dvije
sonde za Tritonovu površinu. Atmosferske sonde skupljat će podatke
o kemijskom sastavu pojedinih dijelova Neptunove atmosfere (zato
su u planu tri - za ekvatorijalni, umjereni i polarni pojas).
Problem u njihovoj konstrukciji predstavljaju komunikacije jer
Neptunova atmosfera upija radio valove. Sonde koje bi se trebale
spustiti na Triton, imat će cilj istražiti kemijske i geološke
procese vezane za gejzire zapažene na tom velikom Mjesecu. Misija
će se baviti kompletnim Neptunovim sustavom satelita, njegovom
atmosferom i dinamičkim procesima u njoj, te magnetosferom. Nadajmo
se samo da nas misija, nakon tridesetogodišnjeg iščekivanja,
neće iznevjeriti.
Mislav Baloković, 13.12.2004. |
