tipični marsovski krajolik - crvenkasta kamena pustinja (NASA, Mars Pathfinder)

      Poznat još iz antičkih vremena, ime je dobio po rimskom bogu rata. Najčešći sinonim za Mars jest Crveni planet, što je opravdano njegovom crvenom bojom. Odgovor na pitanje zašto je Mars crven jest željezni oksid, to jest hrđa kojom je planet većim djelom pokriven. Zbog toga ga je vrlo lako pronaći na večernjem nebu gdje se ističe svojim crvenim sjajem.

      Istraživanje Marsa započelo je 1877. godine kada je talijanski znanstvenik Giovanni Schiaparelli napravio prvo ozbiljnije promatranje tog planeta. Gledajući kroz svoj teleskop napravio je skicu površine Marsa. Senzacija na toj skici bili su kanali koje je nacrtao vjerujući da se oni zbilja nalaze na planetu. Skoro cijela javna i stručna populacija prihvatila je činjenicu da na Marsu postoje kanali za navodnjavanje suhih predjela, a prema tadašnjem tumačenju te su kanale napravili ondašnji stanovnici koji su nestali, ili prema većini još uvjek žive na tom planetu. Uzrokovana tim objavama ljudska mašta proradila je više no ikad. Tako su nastale knjige, slike, a u 20. stoljeću i filmovi o ''strašnim Marsovcima'' koji spremaju invaziju na Zemlju. Jedan od takvih filmova čak je uzrokovao masovnu histeriju u SAD-u.

      Velika zabluda o Crvenom planetu otkrivena je tek 1965. godine kada je do njega stigla prva sonda Mariner 4. Američka letjelica preletjela je Mars i poslala niz od 22 crno-bijele fotografije koje su prikazivale pustoš prekrivenu kraterima. Sva njihova očekivanja o živom svjetu bila su uzaludna jer pred njima je sada bila gola stvarnost - Mars je neaktivan svjet (ni biološki ni geološki) sličan Mjesecu. Da je biološki neaktivan bilo je očito, dok su geološku neaktivnost zaključili iz mnogobrojnih kratera koji bi da je Mars aktivan bili uništeni kao u slučaju sa Zemljom.

      Opet je u pitanju bila još jedna zabluda. Naime, konstatacija da je Mars geološki neaktivan i time nezanimljiv planet, pogrešna je. Problem je bio u tome što je Mariner 4 snimao samo južni dio planeta, baš kao i njegovi nasljednici Marineri 6 i 7. Tek je 1971. godine Mariner 9 kao orbiter snimio cjeli planet i došao do nevjerojatnih otkrića. Otkrivena su četri divovska vulkana od kojih je najveći, Olympus Mons, visok čak 25 km. Za usporedbu možemo uzeti naše Himalaje koje su kao pojam nedostižne visine sa svojih 8 km tek trećina impresivnog vulkana na Marsu. Tako je Olympus Mons najveća uzvisina u cjelom Sunčevom sustavu. Osim toga snimljen je i sustav kanjona divovskih razmjera. Dugačak više od 4500 km, te mjestimice dubok do 8000 m čini najveću površinsku tvorevinu na Marsu. U čast letjelici koja ga je otkrila nazvan je Valles Marineris.Tako je Mars ipak prihvaćen kao zanimljiv i raznolik planet poželjan za istraživanje.

mars za vrijeme ljeta na sjevernoj polutki; na južnom polu možete vidjeti bijelu kapu od zaleđenog ugljik - dioksida

      Mars spada u skupinu terestričnih, Zemlji sličnih planeta. To znači da je uglavnom građen od silikatnih stijena. Promjer od 6794 km čini ga upola manjim od Zemlje. Kruži po stazi koja je znatnije izdužena u odnosu na Zemljinu. Prosječna udaljenost od Sunca je 1.5 a.j. ili 228 milijuna km. Priklon osi rotacije od 25.19° govori nam da je Mars nagnut slično kao i naš planet, pa sukladno s tim pokazuje i godišnja doba poput onih na Zemlji. Razlika je u tome što ta godišnja doba na Marsu traju dvostruko duže od naših s obzirom da je i period revolucije Marsa skoro dvostruko duži od našeg, pa iznosi 687 dana. Vjerojatno zbog manjeg udjela žaljeza u nutrini planeta, Mars pokazuje manju gustoću od Zemljine. Jedan dan na Marsu traje 24.63 sata.

      Zanimljivo je i Marsovo godišnje gibanje po noćnom nebu. On putuje do neke točke, pa se počinje vraćati unatrag, što se naziva retrogradno gibanje. Ova pojava može se objasniti činjenicom da je Mars vanjski planet, to jest da se nalazi s vanjske strane Zemljine staze oko Sunca. Gibanje unatrag je naravno samo prividno, a događa se kad Zemlja kao planet koji je bliže Suncu i brži u svojoj putanji prestigne vanjski planet.

      Atmosfera na Marsu je vrlo rijetka, a sastoji se uglavnom od ugljičnog dioksida (čak 95,3 %), ostatak su dušik (2,7%), argon (1,6%) te kisik, ugljični monoksid i drugi plinovi (0,4%). Prilično rijetka atmosfera pripisuje se nedovoljnoj Marsovoj '"snazi" da je zadrži, pa tako još i sad Sunčev vjetar redovito odnosi dijelove atmosfere tog planeta. Na Marsovoj površini nalaze se brojna zanimljiva obilježja kakva su nezamisliva na Zemlji. Različitost između površine Marsa i Zemlje uzrokovana je strukturom kore tih dvaju planeta. Smatra se da je kora crvenog planeta građena iz samo jednog komada, za razliku od našeg planeta koji ima takozvane litosferne ploče. Zbog pomicanja tih ploča, mjesta na kojima izlazi lava pomiču se, ali kako na Marsu nema više ploča žarišta vulkana stalno su na istim mjestima. Na taj su način objašnjeni divovski razmjeri četiriju vulkana na sjevernoj polutki. To također objašnjava i goleme ravnice nastale izljevanjem lave konstantno iz jedno mjesta. Još prije sam naveo razliku između sjeverne i južne polutke. Naime, na sjevernoj polutki tlo je mlađe te ima mnogo manje kratera, a obiluje vulkanima, koronama, brežuljcima, kanjonima, pukotinama, itd. Unatoč ovoj razlici između sjevera i juga tlo je po cijelom planetu svejednako prekriveno sumornom crvenom pustinjom. Smatra se da nekad nije bilo tako, jer su znanstvenici zaključili da neke geološke tvorevine mogle nastati samo usljed djelovanja vode.

      Površinska temperatura na Marsu iznosi od -125°C do 22°C, zavisno od izmjene dana i noći te godišnjeg doba. Zimi na sjevernom i južnom polu temperature padaju ispod - 150°C, kada ugljikov dioksid prelazi u čvrsto stanje. Zbog toga nastaju polarne kape koje se sastoje od smrznutog ugljikovog dioksida, prašine i vodenog leda. Ljeti se ugljikov dioksid isparava te ostaju polarne kape veličine od oko 400 km. Vjetrovi na Marsu dostižu 300 km/h, usljed čega nastaju goleme pješčane oluje koje mogu poprimiti planetarne razmjere.

      Vjeruje se da se Mars sastoji od tri sloja: stjenovite kore, plašta od silikatnih stjena, te krute željezne jezgre. Magnetsko polje je tisuću do deset tisuća puta slabije od Zemljina.

      Mars ima dva satelita Phobos (strah) i Deimos (užas). To su nepravilni planetoidi koje je Mars uhvatio svojom gravitacijom. Oboje su prekriveni mnogobrojnim kraterima i gustoća im je mnogo manja od Marsove. Kruže na malim visinama i treba im kratko vrjeme za obilazak; 8,66 sati Phobos i 30,3 sati Deiomos.

      Iako su 1965 godine znanstvenici doživjeli razočarenje pri pogledu na Mars izbliza, danas se entuzijazam opet pojavio i još uvjek znanstvenici pokušavaju pronaći primitivne oblike života negdje u Marsovu tlu.

ovako se mars može vidjeti teleskopom (Naoyuki Kurita)

promjer: 6794 km
prosjecna udaljenost od Sunca: 227,9 milijuna km
brzina u stazi oko Sunca: 24,13 km/s
duljina dana: 24,63 h
masa ( Zemlja = 1 ): 0,11
obujam ( Zemlja = 1 ): 0,15
prosjecna gustoca ( Zemlja = 1 ): 0,38
prosjecna površinska temperatura: - 63°C
broj satelita: 2
sastav atmosfere: ugljicni dioksid: 95,3%, dušik: 2,7%, argon: 1,6%, kisik, ugljicni monoksid i drugi plinovi: 1%

Nikola Maslać, 4.2.2005.