kretanje po nebu

      Ako vam je barem malo poznata struktura Sunčevog sustava, znate da se većina planeta nalazi dalje od Sunca nego Zemlja. No, Merkur i Venera ne. Ta se dva planeta nalaze unutar Zemljine putanje, a to određuje kako će se kretati na noćnom nebu. Zapravo, ti planeti (koje zbog istog razloga zovemo unutarnjim planetima) neće se uglavnom ni pojavljivati na pravom Ťnoćnomť nebu, nego ih se može promatrati samo pred večer ili ujutro. Razlog tome je taj što im je najveća moguća kutna udaljenost od Sunca 28° (za Merkur), odnosno 48° (za Veneru). Položaj u kojem je unutarnji planet prividno (dakle gledano sa Zemlje) najdalje od Sunca zove se maksimalna elongacija i predstavlja vrijeme najpogodnije za promatranje planeta. Postoje jutarnja (zapadna) i večernja (istočna) elongacija. Ako ste se ikada pitali što su zvijezda Večernjica i zvijezda Danica, evo vam odgovora: oboje su Venera. Naši preci nazivali su je Večenjicom kada se vidjela nakon zalaska Sunca na zapadu i Danicom kada se mogla zapaziti kako "bježi" od Sunca dižući se na istoku. Ista stvar događa se i sa Merkurom, ali on ih se izgleda manje dojmio.

      Između dvije elongacije planeti se nalaze bliže Suncu, putujući ili prema njemu ili od njega. Prošavši točku zapadne elongacije planet se počne prividno kretati prema Suncu, sve dok se ne nađe iza Sunca. Ta točka njegove orbite naziva se gornja konjunkcija. U gornjoj konjunkciji se, dakle, planet nalazi sa suprotne strane Sunca od Zemlje i ne može se nikako promatrati. Neko vrijeme prije i poslije gornje konjunkcije, planet se također ne može promatrati jer ga skriva prejak Sunčev sjaj. Nakon konjunkcije planet se udaljava od Sunca, pomičući se polako prema točki istočne (večernje) elongacije. Za taj put treba mu više vremena nego što će mu trebati da se vrati natrag prema Suncu. Prije nego što ponovno prijeđe na jutarnju stranu, proći će ispod, iznad ili baš preko Sunčevog diska i proći točku tzv. donje konjunkcije. Iako većinom promašuju Sunce, Merkur 11 puta u stoljeću ipak prijeđe preko Sunca, dok Venera napravi isto samo dvaput u više od sto godina! Ti događaji nazivaju se tranzitima i astronomi ih obično prate s velikom pozornošću. Kako se tranzit može promatrati, pročitajte u donjem tekstu (LINK). Do ponovnog povratka u točku zapadne elongacije Venera će lutati 584, a Merkur samo 88 dana.

kada promatrati

      Ako to pitanje pitate zaljubljenika u planete, mogli bi dobiti odgovor kao što je – uvijek. Iako ima u tome istine (može ih se promatrati i po danu ako znate gdje tražiti), najbolje poglede dobit ćete u noćima oko elongacija, kada se planeti popnu relativno visoko iznad horizonta. Općenito, što je planet više iznad horizonta, slika je bolja i stabilnija (zbog toga što svijetlost prolazi kroz tanji sloj atmosfere). No, Venera se može promatrati dobar dio godine ako ju gledate rano navečer ili ujutro, kratko prije izlaska Sunca. Za Merkur postoji malo manje prilika jer se on vrlo brzo kreće, a i staza mu je vrlo eliptična i ekscentrična, tako da se u pojedinim elongacijama udalji samo 18° od Sunca.

U svakom slučaju, promatrati treba kada je vrijeme stabilno, kada se planet nalazi na nekoj poziciji povoljnoj za promatranje i u vrijeme kada Sunce nije iznad horizonta. Gdje se točno planeti nalaze, najbolje će vam pokazati neki od kompjuterskih programa za izradu zvjezdanih karata (Cartes du Ciel, SkyView...).

      Veneru ćete lako identificirati jer je vrlo sjajna (magnitude do -4.6), što je prouzračilo i mnoge zablude o NLOima. Merkur je ipak malo slabiji (do - 2.0), ali je još uvijek u rangu najsjajnijih zvijezda. Prividni sjaj im raste i smanjuje se kako se mijenjaju faze i prividna veličina. Omjer veličine i osvijetljenosti (faze) daje najjači sjaj kada je osvijetljena jedna četvrtina diska. To je slučaj malo prije ili nakon donje konjunkcije (točno 4 tjedna u slučaju Venere). Faze se mijenjaju suprotno od veličine. Kada je planet sa suprotne strane Sunca, potpuno je osvijetljen, ali mu je disk najmanji što može biti jer se planet nalazi na najvećoj mogućoj udaljenosti od nas. Venera tada ima promjer od 10, a Merkur 5 lučnih sekundi. Kako nam se približavaju, oboje su prividno sve veći i faza im se smanjuje. U elongaciji (istočnoj, večernjoj) je osvijetljeno 50% diska, a Venera naraste u promjeru 2.5 puta. Na putu prema donjoj konjunkciji, faza se i dalje smanjuje sve do 0%. U trenutku donje konjunkcija (i eventualno tranzita preko Sunca), Venera ima promjer od 60, a Merkur 13 lučnih sekundi. Ista stvar događa se sada obrnuto na putu prema novoj gornjoj konjunkciji. Općenito je bolje promatrati kada je planet što veći. Koju ćete fazu htjeti uhvatiti odlučite sami, samo nemojte zaželjeti "punu" ili "mladu" Veneru ili Merkur. To ćete teško dobiti.

što promatrati

      Promatranje Merkura je po mom skromnom mišljenju prilično neinteresantno. Kao prvo, treba ga uhvatiti u povoljnoj poziciji. Kako se nikada ne nalazi visoko nad horizontom dok nema Sunca, slika koju dobijete gledajući kroz debeli sloj atmosfere (koja se usput taman zagrijava ili hladi) je prilično loša, mutna i trese se od silnih turbulencija. Merkurov sivkasti disk je vrlo sitan i na njemu se nemogu vidjeti nikakvi detalji. S velikim povećanjem (oko 200 puta) Merkur izgleda kao maleni Mjesec. Stabilnija slika navodno se može dobiti ako se Merkur promatra po danu, ali tada je nalaženje prilično komplicirano, a ne vidi se ništa više od faze. Nemojte samo pokušavati gledati kroz teleskop i tražiti ga jer ćete oslijepiti ako slučajno naletite na Sunce.

skica faze venere i primjer rogova (Mislav Baloković)

      Venera je nešto zanimljivija od svog malog brata, ali ni ona vam neće otkriti nikakve detalje na svojoj površini. Vjerojatnost da ćete na trenutak vidjeti dio površine kroz guste Venerine oblake manja je od one da će se Sunce sutra ugasiti. No, Venera je mnogo dostupnija za promatranje, sjajnija i veća od Merkura, a povremeno i odaje skromne detalje oblaka u gornjim slojevima svoje atmosfere. Više detalja (ako uopće) dobit ćete upotrebom plavih i ljubičastih filtera.

      Ako kanite crtati disk, pripremite unaprijed nacrtane diskove i ucrtavajte fazu u njih. Kod Venere se često događa da se osvijetljeni dio pruža malo preko sjevernog i južnog pola, na što treba pripaziti kod crtanja. Prije i poslije donje konjunkcije zna se zatvoriti i cijeli krug - tanki prsten svijetla obrubljuje planet u sjeni. Taj efekt naziva se rogovima ili pepelnim svijetlom, a posljedica je raspršivanja svijetla u Venerinoj atmosferi. Crta terminatora (granica između tamnog i osvijetljenog dijela) ne mora uvijek biti pravilno zakrivljena. Ovisno o oblacima koji se tamo nalaze, terminator može biti mjestimično nazubljen. Ako primjetite detalje na oblacima, nemojte pretjerivati u crtanju intenziteta. Detalji su obično malog kontrasta u odnosu na ostatak diska. Što se ostalih savjeta o crtanju tiče, više pročitajte u članku promatranje planeta.

promatranje tranzita

srebrna folija na gornjem kraju teleskopa je posebni filter koji propušta samo 1/10000 dio svijetla (Mislav Baloković)

      Bilo da se promatra tranzit Venere, Merkura ili jednostavno površina (atmosfera) Sunca, metode su uvijek iste. Nije preporučljivo gledati Sunce ni golim okom, ali nikada nemojte probati gledati Sunce kroz teleskop jer možete teško oštetiti vid. Koncentrirano Sunčevo zračenje može vam spaliti pojedine dijelove oka, a to se ne može popraviti. Za promatranje Sunca kroz teleskop koriste se posebni filteri koji blokiraju 99 i više posto svijetlosti. Ako vaš teleskop nema zadovoljavajući filter (plastični filteri ne dolaze u obzir), najbolje je promatrati metodom projekcije. Sunce se pomoću teleskopa projicira na bijeli ekran (papir, karton) postavljen okomito na okular na određenoj udaljenosti. Udaljenost je proizvoljna, a što je ekran dalje od okulara, slika Sunca će biti veća. Iako se karton može držati rukom, preporuča se da se on fiksira na teleskop pomoću nekakvog štapa. Uz to, trebalo bi na teleskop postaviti (kartonsku) masku koja će vam bacati sjenu na ekran, da kontrast bude jači. Finder (tražilicu) teleskopa treba pokriti ili skinuti jer se ne koristi za traženje Sunca, a može se nepotrebno zagrijati što dovodi do visoke temperature i mogućeg otapanja unutarnjih plastičnih dijelova. Sunce ćete najlakše naći preko sjene teleskopa. Uperite ga otprilike u područje neba na kojem se nalazi Sunce i malo vrtite uokolo dok sjena tube (tubusa) ne bude okrugla, odnosno najmanja. Ako ste dobro to obavili, Sunce bi trebalo biti u vidnom polju. Praćenje Sunca malo će biti otežano vlasnicima teleskopa na altazimutskim montažama, ali mislim da će se oni brzo priviknuti.

početak tranzita merkura 1999. godine (TRACE)

      Svaki tranzit okarakteriziran je sa 4 kontakta. Prvi kontakt je prvi dodir vanjskih rubova diska Sunca i diska planeta. Taj se kontakt ne može vidjeti na projekciji ili u teleskopima koji imaju samo filter za zatamnjivanje svijetlost jer je disk planeta taman na tamnoj podlozi. Tamni disk može se vidjeti ako koristite npr. H - alpha filter jer se tada vidi tamna točkica u kontrastu sa kromosferom (vanjskim dijelom Sunčeve atmosfere). Drugi kontakt je dodir rubova s unutarnje strane. Ta dva kontakta zajedno se nazivaju ulazak. Nakon njih planet određeno vrijeme "pluta" preko svijetlog Sunčevog diska brzinom od oko 4 lučne minute na sat u slučaju Venere. Tada planet vidimo kao tamnu točkicu. Venera je kod tranzita oko 3 puta veća nego Merkur jer je veća kao planet i puno nam je bliže. Tranzit završava tzv. izlaskom. Izlazak počinje kada planet dirne unutarnji rub Sunčevog diska (treći kontakt), a završava potpunim odvajanjem dvaju diskova (četvrtim kontaktom).

      Tranziti (Venere posebno) su u povijesti bili od velike važnosti jer se jedino preko njih mogla izračunati udaljenost Zemlje od Sunca. Veliki moreplovci i istraživači odlazili su u s jednog na drugi kraj svijeta ne bi li uhvatili tranzit Venere. Danas se udaljenost mjeri drugim metodama, ali tranziti su zbog rijetkosti ostali vrlo popularni. Ako niste znali, posljednji u cijelosti vidljiv tranzit Venere bio je 8.6. ove godine, a slijedeći je 2117. Ako ste ga propustili, pročitajte kako je prošlo promatranje u organizaciji grupe Phobos na igralištu Mioca u članku tranzit venere 2004.

Mislav Baloković, 6.11.2004.